pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

 

 
Evo, želja mi je koliko to budem mogao podijeliti doživljaje s mora s vama, kao i doživljaje mojih prijatelja, razna promišljanja o moru i svemu onom što se oko mora događa. Osvrnut ću se i na kopno i ono što nas pritišće jer sve je povezano. Svi problemi mora potiču sa kopna. Ovo su prvi koraci gdje sam počinjem stavljati slike i tekstove na stranicu. Mali za čovika, ali veliki za www.predvez.com. Do sada je stranica bila rijetko ažurirana što su primjetili svi oni koji često i uporno svraćaju. Sadašnji izgled stranice i unaprijeđenja na njoj mogu zahvaliti mom prijatelju Edi koji se zdušno prihvatio onog od čega sam ja uvijek bježao. Pa evo, došlo je vrijeme da se i ja suočim s makinjom, ne bi li češće štogod stavio i napisao, sve dok me more ne odnese i ponovo zaboravim na sve.  

 

 

Takmičenje u lignjolovu na Susku

 

Na Susku je jučer, 26.11. održano takmičenje u lovu liganja. Nije to jedno od onih takmičenja gdje je rezultat najvažniji, a nervoza se može parat nožem. Upravo suprotno. Takmičenje za dušu, bazirano na druženju i zajebanciji. Okupilo se četrdesetak ekipa. Neki su izdaljega potegli svojim brodicama, neki se stigli trajektom pa su ih poveli domaćini. Kao i u svakom takmičenju u ribolovu, ovdje igra prednost domaćeg terena. Prema informaciji ekipe kapana Franka iz Pule, ulovilo se od nekoliko komada pa do desetak kila liganja po barci. Sama Frankova ekipa potegla je dvadesetak komada u šest sati lova (od 12 do 18 sati). Međutim, sve to nije važno, koliko fešta i druženje nakon toga uz riblju juhu, pečene lignje, vino i lijepo vrijeme koje je obilježilo i ovaj vikend. Kao što u Holywoodu postoji nagrada zlatna malina za najgori film, tako je i na susačkoj lignjijadi posada s najslabijim ulovom dobila od mene nagradu za zadnje mjesto. Pogađate!? Lov liganja- tajna malog čudovišta. Sad ćemo samo vidit kakvi će bit dogodine!

 

 
 
Odbrojavanje liganja

Isplovili smo u sam sumrak, oboje sritni šta smo uopće izašli na more. On je od sriće vuka dim za dimom u nejaka, poprilično asfaltirana pluća, dok je kapetan sladija nepce crnim. Mirno predvečerje, ustvari posljednje dok misec raste. Ka i svaki put blidi glavonja je odlučija pokvarit vrime i pomrsit nam planove. Diga se je gore, još uvik okrnjen a već se počeo jačat sa svjetlošću dana. Di ćemo? upita Čula sav u dimu. Pogledam oko sebe. Na Mulu ih je desetak. Na Svilanu desetak. Na braku, van njega desetak. Aj možda koji manje. Pogledam prema vanjskim otocima Primoštena. Ne vide se od narančastih kišnih odjela i od barki šta su se uzmuvale.
Di ćemo? -ponovi Čula tiše.
Reci mi di nema nikoga? -odgovorim pitanjem.
Eno tamo se pari da je čisto! -reče i pokaže rukom.
Onda vozi tamo!

Lignjaroška računica
Lovi ekipa u kraju, lovi ekipa i vanka. Po mojoj procjeni, oko sto brodica je u điru sa najmanje 150 lignjolovaca. Tako je skoro cilu jesen. Svi nešto ronjaju da se slabo lovi, da je ova godina lošija od prijašnjih, ka da nitko od njih ne razumi matematiku. Ova je godina prelipa i pretopla. O.K. Sve u moru kasni barem misec dana, ali to nije problem ni za lignjolov, ni za ribolov. Međutim, ono što razlikuje ovu godinu od prošle dvi je broj radnih dana. To su radni dani ribara, rekreativaca, sportaša... Prošle dvije godine se u dva kasno-jesenska miseca moglo isplovit tek tu i tamo, iza fortunala juga, a prije fortunala bure i obratno. Ove godine se skoro svaki dan može isplovit i lovit. I onda kad pomnožite X lipih dana sa Y brodova koji svaki dan love, dobijate lipe cifre i postaje vam jasno da liganja nema neograničeno. Postaje vam jasno i to da kad lignjaroška flota svakodnevno lovi, da se lignje brzo polove.
Ako je na ovom nevelikom terenu svaki lignjolovac danas ulovio po dva kila, to je oko 300 kila. Pomnožimo li to sa samo 60 dana, računajući rujan, listopad, studeni i prosinac što je u biti oko 120 dana, doći ćemo do 18 000 kg ili skoro 20 tona. O.k., sad opet netko može reći da ne ulove svi, ali znam da neki gotovo uvijek love više od spomenute količine. Neki ćule na moru po cile noći. Svitlilo se cili deveti unatoč zabranama i najviše ulovilo male lignje. Plivarice opašu svoj dio, koče povuku svoj, migavice istegnu svoj... Sad mi se već pari da je 20 tona malo! A sve se to odvija na jednom malom terenu, s nekoliko većih vala, šačicom vanjskih otoka i isto toliko brakova.

E sad kad sve to znate, počnete se diviti produktivnosti tog terena i količini liganja koja se na njemu ulovi. Čemu kukat!? Plakat!? Ma možemo bit sritni šta u moru još išta ima, znajući kakvi smo i kakvi su nam apetiti.
 
 

22 lignje
Stigli smo nadomak jednog plitkog braka. Dan se gasija,dok misec počinje dominirat. Usporim, pribacim komande na argolu, uključim reduktor i zavezem dva čvora. Odmotavajući panulu, dobacim Čuli: -Ulovit ćemo dvadeset i dvi lignje. To ti je oko šest kila!
Na to on otpuhne dim, čudno me pogleda, ali ne progovori ni riječ.

Nisam panulu pravo ni odmota kad udre prva i to lipa, oko trideset deka. Čula još više razrogači oči. I dalje ne govori ništa. Zato ja pizdim. Dvadesetdruga ulovljena! Lovimo dvadeset prvu!  Smrklo se. Izgubila se tanka crta dana na horizontu. Di su prije bile barke, sad gore svitla. Nekoliko puta mi je takla, a da se nije uvatila. To mi je poznato. Po tome vidiš kako gube interes. Prošla je ura ipo od dvadesetdruge do dvadesetprve.

Jeba te, kako si najavija dvajsdvi lignje i kako si je odma potega, mislija san da će ovo bit masakr. Kontan... šta ovaj priča!? Mi kad uvatimo u Kaštelanskom zalivu četri komada... to je onda fešta! A je si se malo itnija? počne Čula provocirat.
Na kraju se mrtvi broje! –odgovorim nehajno pa dodam- daj natoči bevandu, budi malo koristan! U to mu se baci dvadeseta. Promjenim poštu. Nakon dugog mučnog zatišja, izvučemo broj 19 i broj 18, svaki je broj po osamdeset deka. Optimizam se vratija u brod, ali i splasnija kad je broj 17 skoro izaša, a nije. Nedugo zatim je stvarno izaša, ali najmanje duplo lakši. Gori, doli, gori , doli... ubacivajući trinajstu u brod, svečano viknem:- lovimo dvanajstu!
Jeba te led... nisam mislija da ćemo doć do dvanajste kako nas je krenilo –reče. Nemoj mislit, nego kapetanu natoči bevandu!

U vinu istine nema...
Svitla su se po horizontu pogasila. Lignjolovci su bili na putu prema kući, osim ako već nisu stigli. Ona prazna ura ipo im je dotukla psihu. Nisu dočekali da se oporave. A mi smo ubrzo lovili šestu, pa petu... treću, drugu... Tada je dignem u zrak i ponosno viknem- prva! E sad idemo doma. Natoči kapetanu još jednu! Prošli smo još laganih po milje u povratku i digli bonus od dodatna tri komada, ali je kapetan Bevanda počeo vozit preriskantno. Pokupili smo tunje i zaveli doma. Palo je sedam ipo kila. Više nego dovoljno za jednu lipu toplu večer koja u početku baš i nije obećavala.
 


 

 

 

Pismo jednog Australca

 Glavinjajući internetskim bespućima, naletio sam na ovaj post koji daje jedan pogled na bogatstvo našeg mora i naš odnos prema njemu iz prespektive jednog Australca naših korjena, koji je vjerojatno cijeli život slušao od roditelja priče o najlipšem moru na svitu, o najukusnijoj ribi i tko zna čemu još, a onda se uvjerio da nije sve baš u skladu sa sjećanjima roditelja.

original
 Posted 12 September 2011 - 09:22 AM
I Just came back from Croatia I was there for 3 months on holiday. I have to say the fishing was very disappointing in Croatia which was a shame when you consider how beautiful the country and the sea is there. I spent a large part of me time in Lastovo which is a national park. As an Australian with parents who are Croatian I can honestly say that the fishing in Croatia was very average both in the boat and on the land. Apart from having some success when spear fishing and catching octopus by hand when snorkeling, I was very unhappy with the state of the fishing while I was there. The sea has been raped over time by nets and long lines. I went to many local fish markets in the large cities and most of the fresh fish are from farms! When you consider that I live in Melbourne which has 4.5 million people and I can go fishing in Port Phillip Bay and always catch something and then Croatia with 4.2 million people and struggle to catch something, it is very sad for such a beautiful country. I guess it shows you how important it is to have a good government who care for the future of a country and its natural resources. This is something that Croatia definately does not have..............

To top it off, they wanted $900 kuna for a fishing licence for one month when all I had was a single fishing rod so I could teach my son how to fish. That is criminal.


Prijevod
 
Upravo sam se vratio iz Hrvatske. Bio sam tamo za 3 mjeseca na odmoru. Moram reći da je ribolov bio vrlo razočaravajući u Hrvatskoj, a pogotovo je sramotno kada uzmete u obzir da je zemlja i more prekrasno . Proveo sam dosta vremena na Lastovu koje je nacionalni park. Kao australac sa roditeljima koji su hrvatskih korjena i mogu iskreno reći da je ribolov u Hrvatskoj vrlo prosječan, kako iz broda tako i sa kopna. Osim slabog uspjeha u podvodnom ribolovu i lova hobotnica rukom prilikom ronjenja, bio sam vrlo nesretan sa stanjem ribolova dok sam bio tamo. More je silovano tijekom vremena mrežama i parangalima.
Otišao sam u mnoge lokalne ribarnice u velikim gradovima, gdje je većina svježe ribe su iz farme! Kad uzmete u obzir da ja živim u Melbourneu koja ima 4,5 milijuna ljudi, a mogu ići u ribolov Port Phillip Bay i uvijek uhvatiti nešto, a Hrvatska ima 4,2 milijuna ljudi i borba je uhvatiti nešto, to je jako tužno za takvu lijepu zemlju. Mislim da to pokazuje koliko je važno imati dobru vladu koja se brinu za budućnost zemlje i prirodnih resursa. To je nešto što Hrvatska definitivno nema ..............

Kao šlag na kraju, oni su htjeli 900 kuna za ribolovnu dozvolu za jedan mjesec, a sve što sam imao je bio jedan štap za ribolov tako da mogu naučiti svog sina kako se riba. To je kriminal.


Zaključak sa željom i nadom
Dragi moj Australče, nisi ti vidija ništa! Ima tu još toliko toga, da bi se do sutra moglo nabrajat. Srušija bi se server! Ma nemoj se ljutit, ali ti to i ne možeš shvatiit! Ipak, ono šta si odmah shvatio, je da nas ima 4 500 000, isto kao jedan grad srednje veličine poput Melbourna, a da smo u 20 godina uspjeli uništiti sve resurse ove zemlje, one koji su stvarale generacije i one obnovljive prirodne poput mora. Dobro si i prepoznao krivca, vladu koja je trebala voditi računa o budućnosti i prirodnim resursima. Ali Hrvatska u ovih 20 godina to nije imala... Hrvatska je od svih tih vladajućih (velikih hrvata) imala samo štetu. Pravi razmjeri štete još se ne vide, ali su stravični i posljedice su posvuda. U društvu, u našim glavama, u mentalitetu, moralu, međuljudskim odnosima, u ekonomiji, industriji, školstvu i turizmu, šumama, vodama i moru.

Ipak, ovom modelu vladanja (uništavanja) dolazi kraj. Gnjilež i zadah raspadanja te vladajuće strukture vidljiv je posvuda. Taj proces će trajat još neko vrijeme, ali nema mu više nazad. I dok odlaze ovih dana i tobože plaču za Hrvatskom  u suzama pjevajući hrvatskoj mati, plaču samo za sobom! Hrvatska će odahnuti bez njihove ljubavi jer su je toliko stisli da zamalo nije izdahnila, dok simbolična hrvatska mati njihovom zaslugom skuplja boce po kontejnerima !

Društvo je sazrilo za promjene. Radikalne, teške, bolne... promjene. Promjene koje vode ka jednom poštenijem društvu, poštenijem prema građanima i prema prirodi. Promjene svjesti i svjesti o pravim vrijednostima. Želim se nadati da idemo u tom smjeru i nitko nas nema pravo više razočarati. Želim vama i sebi sretniju 2012 godinu, pošteniju i iskreniju od prošlih. Znam da je teško i da je kriza, ali... ma zar nije kriza otkad znamo za sebe. Ono što mi je sve ove godine najviše nedostajalo je jedna pravednost u društvu, jasni kriteriji za svih. Kad nje nema, sva su zla moguća! Zato vam želim pravednu 2012, a onda će sve pomalo doći na svoje mjesto. Na kraju, nas ipak ima samo 4,5 milijuna na prostranom i prekrasnom dijelu kopna kojeg ljubi još lipše more!

Tona

 
EU- DA ILI NE
 
22. sječnja je dan odluke o ulasku u EU. Taj isti dan mi je rođendan. Pošto za ovo prvo znaju svi, a za ovo drugo ni oni koji bi trebali, umjesto da mi stignu pokloni i čestitke, vjerovatno ću taj dan dobiti samo frustraciju onih koji su za EU i onih koji su protiv nje. Ovaj tekst je moj poklon svima koji o ovoj temi nisu pošteno ni razmislili, a itekako će im odrediti budućnost. Do prije par dana sam i sam stvarao neku mentalnu blokadu prema ovoj temi, jer sve što mi se nameće i o čemu političari puno trube, nije mi drago i ne vjerujem da donosi dobro. Zato takve stvari uglavnom blokiram, ne razmišljam o njima i idu mi na neku stvar, iz razloga da mi ne isperu ovo malo preostalog mozga. Međutim, sad kad je došlo do finala jednog dugogodišnjeg maltretiranja, uvidio sam da u stvari uopće nemam neko suvislo mišljenje o ulasku u EU, i da je to dugogodišnje bombardiranje sa pričom o EU ipak ostavilo posljedicu u vidu nezainteresiranosti i neinformiranosti što je vjerojatno jedan od ciljeva kampanje koja se provodi, a to je ponavljati stalno jedno te isto dok ljudi ne otupe, uzmu sve zdravo za gotovo, pomire se sa sudbinom i sl.
 
Prvo što mi je dalo signal da nešto nije u redu je dugogodišnje pregovaranje, pusti sporazumi o pridruživanju i sve ono za što se trebalo naguziti, a da nas nitko nikada nije pitao da li to želimo!? Taj obrnuti redoslijed stvari, moj želudac ne može apsorbirati. Ne može ni činjenicu da mi vlada vrši propagandu za EU, pritom ne dozvoljavajući drugoj opciji da i ona vrši svoju propagandu, pa da bar stvaraju privid mogućnosti izbora i argumenata. Ovo mi već govori da i demokracija u koju se EU tako zdušno kune, kod ovog važnog pitanja opće ne postoji i sustavno se negira. Sad me već lagano postaje strah, a njega pojačava i činjenica što se u javnosti već stvorio dojam da je cijela stvar odlučena i riješena, a da je sam referendum proforma. Strah mi je dodatno pojačan onog momenta kad sam spoznao da nova vlada s mandatom od naroda da korjenito mijenja stvari u društvu, nastavlja praksu Jadranke Kosor i njenog pogrebnog poduzeća, baveći se uglavnom EU, stavljajući u drugi plan prave boljke društva u kojem živimo. Čini se da su po tom pitanju svi političari daljinski upravljani klonovi. E tu su mi se upalili specijali da se ozbiljnije zainteresiram za ovu temu, jer nisam od onih koji naprave nešto pa se poslije kaju, već nastojim donijeti pravilne “neovisne” odluke, bazirane na činjenicama. 
 
Kad smo kod činjenica, uvidio sam da sam tu tanak. Shvatio sam da ne znam ni što su to naši mozgovi ispregovarali, ni kako ta EU funkcionira, ni što gubimo, ni što dobivamo... znao sam upravo toliko koliko su se politika i mediji potrudili da znam! To je otprilike slijedeće: da se u EU uglavnom bolje živi nego u nas, da je manje korupcije, da je većina zemalja bolje sređena od nas u svakom pogledu, da su imućniji od nas, da je lakše raditi i razvijati ideje te ih plasirati na veliko tržište, da za onog tko voli raditi straha nema... i da nas čeka lova!
 
Isto tako znam i da se puno radi, da nije u svim članicama isto. Proputovao sam malo kroz neke zemlje i vidio da su u nas neke stvari, poput izdavanja računa za uslugu, mnogo urednije nego npr. u Italiji, da je hrana vani uglavnom skuplja i lošije kvalitete, da na nekim mjestima kriminal i nered cvate, da je i tamo bog zaboravio na neka mjesta (Palermo), da su u tim velikim demokratskim državama građani uglavnom neobrazovaniji i nekulturniji od nas (Mediteran), da su se na nekim mjestima rase tako dobro izmješale (Marselle) da ne znaš više tko je tko. I kad sam vidio dobre i loše strane njihova života, proživio par dana u njihovoj klimi, spoznao sam da se ne bi se s nikim od njih mijenjao za mjesto boravka, a ne bi ni svoj način života promjenio za njihov! Kad god pričamo o tome kako je negdje drugo, uglavnom su svi kadri vidjeti samo dio slike koji nam odgovara, a ne želimo sagledati cijelu sliku niti se uokviriti u nju!
 
Povjest bolesti
Počevši razmišljati o pristupanju EU i tražeći dostupne informacije, pogledao sam video eurozastupnika Nigela Farela, britanskog lisca koji izvrsno poznaje stanje u uniji, stanje u nas, budućnost unije i korake koje će poduzeti, europsku birokraciju i način njenog funkcioniranja. Može biti i najveći kurvin sin, ali mora mu se priznati izvanredna moć govora, britkost s određenom dozom sarkazma, nevjerovatna riječitost da i tukca i intelektualca uvjeri u ono što želi. Gledajući tog vrhunskog političara, zapitam se koga mi imamo da mu sutra parira u europarlamentu, a onda se sjetim Jandrokovića. Odmah mi padne mrak na oči. On je ispregovarao poglavlja s liscima iz EU, šteker Ive Sanadera, a kasnije utikač Jadranki Kosor, pokupljen su ulice i stavljen na čelo diplomacije bez ikakva iskustva, bez vještina, moćan samo u jednom, ulizivanju. Tu odmah vidim zašto su političari tako zdušno i bezuvjetno zagrijani za EU. Otvaraju se beskrajne mogućnosti ulizivanja, utiravanja po raznim komisijama, pogodnosti za slijepe prijatelje eurobirokracije... namirisali su neviđenu moć i lovu. Pacijent Hrvatska je slab, dotučen, skoro mrtav i tu za njih crnog novca više nema, nema više velikih privatizacija, nema rodijaka, slabo je i mita s kojim sad već treba biti oprezan. Prožderali su tkivo pacijenta poput karcinoma i sad virus programiran za širenje, vidi sebi novu šansu. Vide nove guzice u koje će se utirat! Koga je od njih ustvari briga za vas, za mene, za državu u kojoj su postigli svoj legalni i ilegalni maksimum, državu za koju se se uvijek kleli!? 
Nije ih briga, niti ih je ikad bilo briga! Ako mi ne vjerujete, pogledajte rezultate njihove dvadesetogodišnje vladavine. Od samog stvaranja države, dok su jedni ginuli, drugi su s blagoslovom krali, privatizirali zajedničko za 200 obitelji i kroz njih za sebe, zaduživali se i planski uništavali sve resurse ove zemlje. Onda su u jednom trenutku započeli EU priču s jedne strane, a nastavili perfidniju pljačku s druge strane. Svojom neradom, nemarom i pljačkom, stvorili su društvo nepogodno za život ogromne većine građana. Stvorili su sliku da se ovdje ništa ne može i ništa ne isplati raditi i proizvodti. U tome su im pomagali i brokratski prijatelji iz unije, upirali prstom što treba privatizirat, što ugasiti, što rasprodati , čega se odreći... Vlast HDZ-a, obilježila je jedna, 20 godina duga konstanta. Nikad nisu znali raditi, već samo uništavati! 
 
Država je kao i familija, ako je voliš
Mislim da je svakom jasno da ovako dalje ne ide. Vodit državu je isto kao i vodit familiju. Ne možeš trošit više nego zarađuješ. Moraš se brinit da djeci (građanima) bude dobro, ali i da privride štogod za familiju, moraš ih školovat i njegovat kad su bolesni, moraš ih odgojit da budu ljudi, treba im stvarati radne navike. Ne može ćaća zapit i prokockat po plaće. Ne smije djeci ukrast džeparac i rasprodat igračke. Ne smije živit luksuzno, ako pokrića za luksuz nema, jer će dica brzo zastranit i otić u kurac. A mi smo dragi moji, kroz ovih 2o godina, prilagođavajući se opstanku uz naše ćaće i matere, uglavnom otišli u kurac na razne načine. Učili su nas da ne valja dignuti ruku na roditelje, a to je izgleda bilo jedino rješenje.
 
 
 
 
Naizgled, nema alternative
Sad nam se kao jedino rješenje nameće EU. Ispada da smo svoju šansu propustili i nemamo alternative. Nema drugih tržišta, nema zemalja spremnih na suradnju, nemamo kome što prodat, ne možemo sami sa sobom izaći na kraj... 
E pa je ne vjerujem u to, ili bolje rečeno, ne želim vjerovati da četiri, pet milijuna ljudi na prostoru kakvog imamo, uz ovakvu klimu i resurse ne mogu opstati. Ne mogu u to vjerovati i gotovo! Tko god pogleda Zaitgeist- duh vremena, tri dokumentarca koja obrađuju način funkcioniranja globalnog kapitalističkog ustroja, shvatit će kako su nas političari upropastili po jasnom i provjerenom receptu od strane svjetskih centara moći. Korumpiraj, privatiziraj, zaduži i na kraju, porobi! Nismo ni prvi, ni zadnji, ali to nam nije utjeha.
 
Tisuću godina težnje i borbe za slobodu, dvadeset godina prividne slobode i sad poput odslužene stare ogoljene karampane ulazimo u visoku peć gdje će nas rastaliti i izliti u nekom boljem, prihvatljivijem obliku. Čini mi se da nismo ni dobili šansu! 
 
U ovom zadnjem, po prvi put vidim da se slažu i desni i lijevi, i partizani i ustaše, veliki, mali i srednji hrvati, kao i oni koji to nisu. Nekako ih je povezao instikt da ovo što se radi nije dobro. Čini mi se da čak i krvatski eurofili, ne bi bili to što jesu, da nisu ogađeni pljačkom velikih i zaslužnih hrvata koji su im život učinili gorim od bilo kakvog tuđina. Ne bi bili eurofili da ih nije dotuklo društvo izgrađeno na nepravdi i mržnji kao jedinim vrijednostima. Ako ćemo tako dalje, onda bolje da se istopimo u EU talionici i da nas nema. Netko će se snaći bolje, netko gore, većina nikako, dok osobno smatram da bi mi bilo bolje. Ali što znači da ti je bolje, ako je svima oko tebe loše! Možeš li biti sretan!?
 
Od lošeg uvijek ima gore
A u uniji, u svemu što radimo uglavnom moramo propasti. Seljaci će propasti. Ribari takođe. Nejaka privreda i ono što je od nje ostalo. Možda neće doslovno propasti, već će promijeniti vlasnika. Tako će seljak postati zaposlenik na svom imanju, a možda ni to. To nije zasluga EU, već vlade koja joj je pripremila teren. Svi funkcioniramo bez strategije, neudruženi, gledajući samo usko svoj interes i ništa drugo. Nasuprot našeg seljaka koji trenutno ne zna što bi posadio i kako bi to prodao, stoji armija talijanskih seljaka udruženih u zadruge i klastere s prepoznatljivim brendom i uhodanim kanalima prodaje. Kakve on šanse ima!? Nikakve! E, a to su znali oni koji su godinama pizdili o uniji, ali nisu ništa napravili da udruže seljake, da ih potaknu da uzgajaju više i bolje, nego su manipulirali poticajima, radeći od njih  ovisnike. 
 
Slično je i s ribarima. Gledam snimku ribara kojemu je cijeli ribolovni vijek obilježen kriminalom prema moru i životu u njemu. On se busa u prsi, spominjući talijane i njihove brodove, kako će oni sve uništiti, a sam je uništio više nego stotina drugih ribara koji love legalnim alatima. E sad, ako more mora biti uništeno od strane takvih, što je praksa zadnjih 20 godina, onda mi je svejedno da li će se on zvati Ante ili Enzo! Tragedija je da taj naš pokvareni ribar nije ostao bez broda i imovine zbog zločina prema moru, nego još soli pamet svima. E takvih ima u svim strukama, jer nitko u Hrvatskoj nije pokazao da se zločin ne isplati. Nitko nije na pravi način odgovarao za svoja nedjela. Svi procesi koji su pokrenuti i koji se vode, samo služe kao legalizacija otetog. Ako nam zbog toga treba EU, radi malo reda i odgovornosti u vlastitoj kući, onda nam spasa nema ni s njom, ni bez ne.
Zbog mora sam jako sebičan!
A EU ima svoje mehanizme kako da nas napravi strancima u vlastitoj zemlji, samo što se kroz ovih dvadeset godina mnogi građani već poodavno osjećaju tako. Ti mehanizmi nisu grezi, ni brzi kao u naših strojovođa, već melju pomalo i sustavno, dugoročno i strateški. Znajući naš mentalitet mi ćemo se uhvatit na sve baketine i ljepila, poletit ćemo prodavati zemlju i u kratkom periodu će biti mnogo proletera. Naravno, poslije će nam svatko biti kriv! 
Nekako me je najviše strah, za ono što najviše volim, a to je more. Strah me je silnih investitora koj će početi obilaziti obalu, reumatičnih sjevernjaka koji bi po stare dane ovdje grijali kosti, azilanata koji će ovdje tražili bolji život radeći u hotelskim kompleksima, milijuna europskih ribolovaca koji će doći zabaciti udicu, udruženih europskih ribara i tržišta kojeg ćemo iz Jadrana hraniti. A nas će od mora pomalo odstranjivati pomoću najjačeg oružja, novca. Naizgled, nudi se toliko toga, imaš razne mogućnosti, ali ti treba novac da bi ih realizirao. A nikako do tog prokletog novca! Koliko god radio, nikad ga dosta za malo više od golog preživljavanja. Dobiješ lipi iznos poreza na kuću, pa na plovilo, pa na dozvolu, pa za lučicu... Na kraju vidiš da to za tebe više nije, a i da od velikog posla za more više vremena i nemaš. Najbolje sve rasprodati! 
Mnoštvo izazova nas čeka na koje ni najmanjim dijelom nismo spremni. Vlada nas nije spremila, nije nam objasnila što nas čeka, već nam servira neke utopističke reklame naručene izvana.
 
Kako sam po prirodi umjereni optimist, ovu smjenu vlasti dočekao sam s olakšanjem, svojim djelovanjem doprinoseći tome. Umjesto zaokreta, opet nastavlja svirati ista pokvarena ploča! Opet se bave sa unijom, umjesto s ribarom, seljakom, radnikom, intelektualcem i gorućim problemima. Volio bi vidjeti njihove rezultate nakon godinu, dvije, da vidimo možemo li ikako sami, pa tek bi onda razmišljati u uniji. Volio bi da se neke stvari poslože i profunkcioniraju, da probamo drugačije, pa ako ne ide... unija nas čeka. Nju doživljavam poput vrše. Možeš se dugo vrtit oko nje, ali kad uđeš u nju izlaza nema, osim na gradelama. Tako gledam i na referendum. Ne prođe li, ponovit će se. Ne prođe li i tada... ponovit će se. Uđemo li... izlaska više nema.  
 
Nitko ne dili pare
Priča o nekakvom novcu i gubitku tog istog novca, ako ne uđemo u uniju, ne drži vodu. Toliko su nam naše barabe odnijele i raskućile, da nam eurolova ne može pomoć. Treba počet razmišljati o tome kako ćemo sami stvorit lovu i vratit dugove. Naučio sam da u ovom svijetu ništa nije besplatno. U jedan džep ti malo stave, a onda ti skinu hlače. Prvotna zamisao EU, dok je djelovala kao EEZ na bazi ekonomske zajednice, bila je dobra za članice. Kako je unija rasla, rasla je i njena birokracija, koja se nastojala odvojiti i upravljati državama neovisno o njihovim vladama. Često, kao i u našem primjeru, vlada ne radi u interesu naroda, a što će tek onda raditi neka eurovlada, strah me je i pomisliti. Eurovlada ima čudnovatu i zamršenu eurobirokraciju, koja već i europskom narodu ide na jetru donoseći čudne i komplicirane zakone koji uglavnom otežavaju i poskupljuju život. Naš glas će se u takvom društvu utopiti, a naši predstavnici će nas zaboraviti onog trena kad se otisnu prema Brusselu, jer nitko nije ni odgojio kadar za tu vrstu posla. 
 
Sve mediteranske zemlje u uniji su u velikom problemu, a one su nam najsličnije. Slična nam je i Irska, koja je isto veoma problematična. Njima se sada bavi Brusselska birokracija, a domaća samo ispunjava zadane uratke. Možda to i nije loše, samo ako već upravlja Brussel, čemu onda domaća vlada, sabor i ostali cirkusanti. Nek se bar oni skinu narodu s grbače, bar će biti jeftinije. Nekad je lakše i bankrotirat pa krenit isponova, nego kad se mrtvo tijelo održava na aparatima.
 
Vremena ima, tko drugačije kaže, laže!
Gledajući jednu TV emisiju, voditelj je između ostalog rekao da Norveška i Švicarska nisu članice unije, ali su s njom isprepletene toliko, kao da i jesu. E to mi se strahovito sviđa! Isprepletene kao da i jesu, a nisu! Te su zemlje bogate, a nisu poletjele u to elitno društvo. Zašto i mi ne bi mogli tako, oporavit se sami, ojačat, ispreplest se gospodarski, prometno... ali ostat svoji. Znači li možda da nam 
neulazak u uniju, znači zatvaranje granica i tortura!? Nitko se nije potrudio objasniti što taj slučaj nosi. 
 
Procijenite sami. Ako vam je ovdje toliko loše i mislite da ne može biti gore, glasajte za uniju. Ako smatrate da ćete unatoč nekim činjenicama koje sam ovdje iznio prosperirati u uniji i realno ostvariti mogućnosti koje ona nudi, glasajte za nju. Ako ste tvrdi i zadrti i sve europsko vam je strano, što god vam itko rekao bit ćete protiv pridruživanja. 
 
Ono što ću ja napraviti na ovom referendumu je jedno veliko NE. Ne za vladu Ive Sanadera, ne za njegov produžetak u Jadranki, ne za pregovore Jandrokovića, ne za ulazak na koljenima i NE kao upozorenje i poruka Milanoviću. To veliko NE mu poručuje da se uhvati pravog posla, da napravi strategiju, da riže suve grane i pušta mladice, da ispuni obećanja i da nas bar pokuša dignit s poda. Neka pokaže da se kriminal u ovoj zemlji ne isplati, tako šta će lupeže kaznit i uzet im imovinu koja je zasigurno veća od pristupnih fondova. Neka proba pa ćemo za godinu dana bar naslutit imamo li šansu ili ne?
 
Ja bi još malo kružio oko vrše. Pogledao bi i neke druge opcije. Obišao bi i druga tržišta. Napravio bi analizu, kakve sve mogućnosti imaš ako si uz uniju, a ne u njoj. Radije bi našao zemlju partnera, nego se utopio. Svašta bi pokušao jer znam da se referendum može ponavljati, sve dok ne uđeš u vršu. Kad jednom uđeš, povratka nema!
 
Tona
 
  
  

 




 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel