Sreo sam nedavno jednog ribara, poznanika s mora. Plutao je u masnoj fleci ulja, zbonacavši cijelu uvalu. Propustila brtva, iscurilo ulje i pomiješalo se s morem u santinama. Pumpa je svu tu emulziju uredno izlila vanka. More je dobilo dugine boje i nije se moglo namreškat unatoč tremuntani. Događa se. Ništa tu ne bi bilo čudno, da se slična stvar nije dogodila i zadnji put kad smo se vidjeli. Tada je otišao spoj crijeva od hidraulike vitla i opet je more zbonacalo. Nije to slučajnost, a nije ni da ja donosim neku nesriću, već je on jednostavno takve sriće. Ma nije to opet samo ni srića, već kronično stanje broda. Jednostavno, motor i sve ostalo radi po cile dane i kvarovi se događaju. Na moru se improvizirano popravljaju, a u luci, zaboravljaju. Tako se lipo zakrpe zbrajaju i dežgracije događaju. I opet u tome nema ništa čudno, jer nije on jedini. A da je drugačije ne bi to bio on! Veseljak kakav je, on to riješava na svoj način i s njim je uvijek nekako veselo pa makar se i o tragičnim stvarima radilo. Tako je i slijedeći put, nakon svega par dana, opet plutao u šarenoj  bonaci. Našao sam ga kako u more uliva deterdžent čarli. Ma vidi kako čarli razgrađuje ulje i naftu- reče mi oduševljeno. Je, moga bi to patentirat- odgovorim. Prodaj patent u Meksički zaliv i obogatit ćeš se! I opet je od svega ispala zajebancija, jer on je stvarno lik. Dobar je čovik. Dobar je ribar. U jednom i drugom puno bolji od mnogih koje znam. Ipak, on je lik, a ja likove obožavam. Volim njihovu opaljenost, duh, predanost radu ili neradu. Oni žive pomalo bezvremenski, u svijetu omeđenom vlastitom filozofijom življenja. Mogu bit meštri, ribari, umjetnici i pustinjaci, ali oni su likovi! Zašto to toliko ističem? Zato što me je taj moj lik doveo do jedne po meni veoma strašne spoznaje o društvu u kojem živimo. Ta mi je spoznaja toliko neprihvatljiva i razlog je cijelog ovog teksta. On je član ceha ribara. Na svijet gleda kroz svoju prizmu i bori se za sebe i za svoje interese. Tako mi se jednom prigodom pohvalio da se on zauzeo da se ukinu samolovke. I u tome je uspio. Onda se je njih nekolicina odlučila zauzeti za ukidanje lova liganja pod svijeću do mjeseca rujna, jer se preko ljeta oko vanjskih otoka lignje dobro love, a sportaši i rekreativci im smetaju. I u tome su uspjeli. Uspjeli su još u nekim stvarima. A onda je došao dugo pripremani zakon o morskom ribarstvu. U njemu je provučeno toliko toga negativnog za sportske ribolovce, da bi poštenije bilo da su nas ukinuli. Možda i bi, ali dragI su im novci koje im ostavljamo. Iz svih tih članaka i zakona, nije se isčitalo ništa za dobrobit mora i riba, već samo osobne želje raznih likova koji imaju svoga čovika na pravom mistu. samo to i ništa više. Ići analizirati zakon je gubljenje vremena, jer je to zakon o morskom golfu! Prevedeno na hrvatski to znači- Daj šačici na štetu svih ostalih. Kada su se na prijedlog tog diskriminirajućeg i krajnje pokvarenog zakona digli na noge ribolovci i udruge vezane za more, organizirani su prosvjedi u svim većim gradovima osim jednog. Napisane su stotine redaka nelogočnosti tog zakona, ispunjen eter i novinski papir. Deseci dopisa otišli su prema državnom tajniku za ribarstvo, nadređenom mu ministru, drugim ministrima, premijerki... Digli su se oni najosjetljiviji na nepravdu i oni kojima je more svetinja... Digao se dio populacije od 60 000 ljudi. Ako to pomnožimo sa 4 člana familije, dobit ćemo 240000 ljudi. Pogledamo li još šire, sportski i rekreativni ribolovci u ovoj zemlji imaju potencijalnih 4000000 članova. Kako? Pa lijepo, ribar više ne može biti nitko jer su podjeljene povlastice, a mali ribolov je rezerviran za otočane i pojedine primorce. Znači, da bilo koji građanin ove zemlje koji želi loviti ribu, može biti samo sporski ili rekreativni ribolovac. Znači, tih 60000, 240000 ili 4000000 građana ove zemlje izigrani su od vlasti i institucija koje plaćaju, poniženi u nastojanju da se čuje i njihov glas, sustavno ignorirani na svim razinama. Veći utjecaj na te institucije ima jedan jedini lik koji naftu razgrađuje čarlijem kroz svoju organizaciju, nego svi ostali građani skupa!?  To mi je jednostavno neprihvatljivo. Tu sva pravila, svi zakoni, sve regule padaju u more. Nemaju smisla. Ovo je samo još jedan dokaz da živimo u banana državi. A zna li se tko su majmuni u banana državi? Oni koji je vode i od svih prave majmune ili oni koji na to pristaju? To još nije do kraja definirano. A ima li banana u banana državi? Trebalo bi ih biti, ali su majmuni odlučili pobrstit sve. Neće ni za sime da ostave, jer zakon o bananskom ribarstvu ne vodi računa o bananama, već samo o njihovim žderačima.  A njima nikad dosta! Bananama u banana državi ionako nema spasa, jer ovdje vlada nepisani zakon – dok si na vlasti, omogući samo svojim majmunima da poberu banane, a poslije što bude!

 Broj posjeta od 12.04.2011.