pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

RIBOLOV


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

UMIJEĆE PANULE

 

Umjeće lova panulom

 

Na Salamunskim otocima, u zabačenom kutku Pacifika, domorodac u pirogi isplovljava u ribolov. Njegov alat je isti onaj kojim se služio njegov otac, djed, pradjed... Paučina zavezana upredenom niti, utpuštena da skakuće po površini pomoću improviziranog zmaja. Dok tako lovi i čeka, ni ne zna za potres u Japanu, katastofalni tsunami i radioaktivnu prašinu koja je stigla i do njegova otoka. Ne zna i sretan je što ne zna. Lovi iglice pomoću najstarije poznate panule na način kako se tu oduvjek lovi, blažen u svom neznanju.

 

Kao što vidite, lov panulom nije neka moderna izmišljotina, nego praiskonska drevna vještina, možda starija i od prvobitnog ribolovnog oruđa, udice. Odmah dolazimo do pitanja što je to ustvari lov panulom ili kako običavamo reći, panulanje?

Panulanje je ribolov u pokretu, s tim da taj pokret ili kretanje može biti u rasponu od dva domoročeva zaveslaja ili možda jedva neznatnog kretanja barke u pokušaju lova škarpine pod koridurom pa sve do granice glisiranja pri povlačenju brzih varalica namjenjenih tuni. Između toga je još najmanje desetak osnovnih vrsta lova različitim brzinama podređenih akciji varalice, mogućnostima žive ješke, agresivnosti grabežljivaca, olovnim otežanjima, karakterističnim kompletiranjem pribora... 

 

Vratimo se tren na pokušaj lova škarpine pod koridurom. U tom svom pokušaju da se riba isprovocira bržom ili sporijom, živom ili umjetnom ješkom, iskusni panulaš neovisno o brzini kretanja uvijek ima svoju planiranu putanju kojom se kreće, baziranu na iskustvenoj pretpostavci gdje se nalazi riba. Znači, ako je pretpostavka na osnovu bioloških saznanja da škarpina živi u podnožju koridura, mjesta gdje se strma litica spaja s dnom, tada panulaš nastoji pratiti taj zacrtani rub ili mu prići što je bliže moguće a da ne ugrozi barku i sebe. Naravno da će se koja prevariti i ako se lovi nasumce, ali to je nešto drugo. Panulaš uvijek mora imati sliku onog što radi, pa makar to radio pogrešno. Ako je netko mišljenja da se panula, kako neki kažu samo vuče, bez razmišljanja, nadanja, poznavanja navika lovine i traženja idealnog prolaza... onako, sasvim nasumce, u velikoj je zabludi. Nismo mi smješteni na nekoj od preostalih ribljih oaza zabačenih i zaboravljenih u dalekim oceanskim prostranstvima gdje ribe umiru od starosti i gdje je dovoljno spustiti „nešto“ da bi uhvatili ribu. Ili kako ono pričaju naši pomorci - samo staviš komad bile krpe i udicu, odma se nešto baci! Tu gdje smo mi, toga nema! Kako školski udžbenik kaže- Mediteran, a time i Jadran spadaju u relativno siromašna mora. Ono što udžbenik ne kaže je to da je nagrada u vidu ulova u siromašnom moru tim veća! Ne piše ni to da lovimo i plovimo na moru u kojem se bez straha može okupati na udaljenom pučinskom braku, iako ne valja izazivati sreću. A opet, svakom se iskusnijem panulašu koji put posrećilo da ulovi ribu koje se ne bi posramile ni te posljednje oceanske oaze.

Stađun

Skoro svaki način panulavanja ima svoj stađun, ili najbolji lovni period u godišnjem ciklusu. Lovi se i prije tog stađuna, lovi se poslije, ali u njemu je vrhunac. On se kalendarski mijenja i nije isti svake godine. Ponekad urani mjesec dana, ponekad zakasni, a kod nekih vrsta ima godina kad njihova pojava jednostavno izostane. Mnogo je tu faktora koji uvjetuju pojavu ribe, njenu količinu, apetit, vrijeme pojave i sl. Neke znamo, neke možemo donekle dokučiti, a neki će nam zauvjek ostati nepoznanica. 

 

Tu smo, di smo i nije nam loše

Jadran je podijeljen na tri dijela koja su razlikuju dubinom, strujama, dotokom slatke vode, količinom planktona... Međutim, Jadran je zbog svoje iznimne razvedenosti prepun mikrolokacija koje imaju svoje eko sisteme u okviru onih širih. Različita ribolovna područja obiluju različitim ribljim vrstama. Negdje dominiraju određene vrste, koje su na drugim mjestima nepoznate ili sporadične. Ta pojava određenih panulaških riba, uvjetuje vještinu i broj panulaša nekog područja, te uspješnost u lovu. Na lovini domicilnog terena ribolovci se izgrađuju u tehnikama i lovu istih. Nema panulaša koji je dobar u svim vrstama panulanja, već se uglavnom izvješti u jednoj vrsti lova ili nekoliko njih. Ribari rijetko love panulom, uglavnom teškom panulom gofove i zubace ili pučinskom panulom tune. Prvi kombiniraju panulavanje s drugim alatima, dok profesionalni lovci na velike glave panulavaju tune daleko više radi gostiju u brodu, nego radi sebe. Uzrok takvom ponašanju profesionalaca je nesigurnost lovine panulom! Kad bace mrežu ili parangal, uvijek će se nešto uhvatiti i donijeti doma. Panula nije sigurna na taj način. Možeš ići mjesec dana i ne uhvatiti ništa, a možeš u jednom satu ostvariti ulov života. Taj raspon mogućnosti je ono što nas ribolovce sportskog duha, dubinski zapliće u ovu priču, baš poput muhe u onu paukovu mrežu s početka priče. Onom tko voli loviti dok mu se pejzaž neprestano mijenja, onom tko zna čitati znakove na površini, zapaziti ponašanje galebova i drugih ptica, tko zna uočiti buđenje mora i prepoznati vrijeme od ribe... panula uđe u krv. Ne treba uloviti svaki dan, ne treba mu ni kapitalac da bi bio sretan, već samo da je u igri! Takav ribolovac primjećujue sve one detalje koje mnogi uopće ne primjećuju, jer lovi u tri dimenzije i osjeća nagone koji pokreću stanovnike mora. Provlačenje žive ješke uz dno hridi zubacu ispred nosa, balansiranje kaićem uz samu obalu pod prijetnjom nasukavanja ne bi li zavarao lubina, ili brazdanje pučinom u potrazi za tunjem koji može biti baš bilo gdje... To je prije svega strast, zatim želja da se srodi s dimenzijom mora i navikama svoje lovine, a tek na kraju potreba za samim ulovom. Najvažnije je biti tu, na moru, u svome elementu, daleko od svakodnevnice. Pustiti svog zmaja i balansirati na vjetru... Tisuće godina su prošle, a u ljudskim nagonima se ništa promjenilo nije. Gotovo ništa. 

 

Strast i pohlepa

Osim pohlepe. Ona živi s čovjekom oduvjek. Živi kao i sve druge osobine, samo u suvremenom svijetu i udaljavanju od prirode, ona je sve izraženija nauštrb vrlina. Za razliku od savremenog ribara, onaj naš domorodac isplovi i ulovi iglica koliko mu treba za nahranit sebe i druge u selu. Čemu loviti više!? Naš ribar je jučer ulovio desetak vagona ribe, danas je to ponovio, sutra se nada još većem ulovu, u protivnom je nezadovoljan. Moćna, nezasitna tržišna mašinerija sve te vagone ribe proguta lakše nego domorodci tridesetak kilograma iglica. Razlika je još jedna! Solomunski domorodac, znači divljak, lovi koliko mu treba, dok ribari love stalno, čak i kad je tržište ribom prezasićeno. Love i kad je riba nedorasla. Love i kad je u mrijestu. Love i nanose trajnu i nepopravljivu štetu svima za malu osobnu korist! 

 

I gdje bi se mi trebali ukalupiti između ta dva svijeta? Da li se voditi za tim da ionako sve ide k vragu i tome dati svoj doprinos ili biti nalik domorodcu, ma koliko to možda izgledalo glupo!? I da hoćemo, mi danas ne možemo biti poput domorodaca. Za razliku od njegove piroge, imamo suvremene brodove pokretane motorima, sintetičke vunice, štapove, sondere i plotere... S tehničke strane imamo sve! Ono što nam nedostaje je činjenica da ćemo gladovati mi i naše pleme, ako ne donesemo lovinu doma. I sad, mi civilizirani građani siti svega, ne možemo pustiti koju ribu, već moramo uloviti pun brod, a bidni gladni domorodac, čim uhvati koliko mu je dosta, prestane. Tu je dijagnosticirana jedna bolesti ove naše civilizacije. Iz toga proizlazi da divljak nije onaj tko u divljini živi, već tko se na divljini iživljava!

Da ne bi previše moralizirali, uostalom kao autor koji je ulovio riba mnogo više nego što može pojesti, na to nemam ni pravo, ali ću vam ispričati jednu životnu priču.

 

U svom vrtu ne smiš čupat

Počeli smo loviti s više ili manje uspjeha. Otkrivali smo nove pošte, učili metodom vlastitih pogrešaka. Odlazili smo sve dalje i dalje, ali najbolje ulove smo imali takoreći ispred kuće. Ispred samog mjesta, bile su dvije pošte, jedna za zubace i jedna za manje gofove. Dok bi one vanjske pošte koji put dale ribu, a često ne bi ni ribice, na ovim bliskima ulov je bio gotovo pa siguran. S vremenom smo postali neumjereni. Nastalo je takmičenje u uništavanju. U početku nismo bili toliko vješti, ne bi imali ješku ili su predvezi su bili slabi, a ni motori nam nisu bili dobri, često bi više popravljali nego lovili. Iz godine u godinu, riba se na tim poštama sve kasnije pojavljivala i sve ih ranije napuštala, a mi smo bili sve savršeniji lovci. S usavršavanjem u lovu, s vremenom sam evoluirao i u spoznaji o tome da more nije nepotrošivo, te sam počeo zaobilaziti te  nekad izdašne pošte. To im nije mnogo pomoglo. Ostali su i dalje svakodnevno upirali, regrutirali su se i neki novi ribolovci. U kratkom periodu, nekad nevjerojatno bogate pošte, naglo su i nepovratno presušile. Lovci koji su ih istrijebili i danas se vrte po njima, nadajući se da će se riba ponovo stvoriti. Ustvari, još uvijek se čude kako ribe nema. Krivac im je naravno netko drugi, o svom udjelu nisu previše razmišljali. Za razliku od njih, ja nosim svoj dio krivice za pustoš koja je nastala tu i nije mi utjeha da bi sa mnom ili bez mene, rezultat bio isti. 

 

Već duže vrijeme se na tim poštama ne zaustavljam, ali svaki put kad prođem preko njih, kad pogledam u sonder, sjetim se ove priče. Poželim onaj vrhunski osjećaj, kad ti se čini da je dolje sve crveno od zubataca. Sjetim se kako bi lovio u orahovoj ljusci i po orkanskom jugu i po žestokoj buri, kad trajekti ne bi isplovljavali, a ribari gledali more s kraja. Tu je bilo sigurnije uhvatit ručak, nego otići u trgovinu. I onda, umjesto tog vrhunskog osjećaja, dođe mi žao zbog svega, zbog vremena koje se ne može vratiti. Ta spoznaja o tome što je tu bilo i što je sada, moja uloga u svemu tome, to je moj križ. Kad ribe nestane, svaki ribolovac bi dao da se vrati, da se sve ponovi, ali ne pomaže. O tome treba misliti na vrijeme. 

Formula za sreću

Mada to gotovo nitko neće priznati, ovakvu priču bi vam mogao ispričati skoro svaki proslavljeni ribolovac. Iza svakog velikog iskustva i vještine lova, negdje ostaje pustoš. I svi će se oni zakleti kako najviše na svijetu vole baš more!? I kako bez mora jednostavno ne mogu!? A koliko ubijanje u ime ljubavi ima smisla, prosudite sami. Zbog toga ne treba gledati u druge i tražiti opravdanje svojih dijela u njihovim nedjelima. Prevarite li cijeli svijet, sebe nećete. U ribolovu treba imati mjeru i osjećaj. Treba znati obuzdati nagone i reći- dosta je!To je jedini ispravan put, jer more nije neiscrpno. Lijepo bi bilo uloviti i drugi put. I treći... A kad se na jednoj poziciji ulovi određeni broj riba, onda se ona napusti do slijedeće godine. Tada možete reći da volite more.

Da bi uopće bili panulaš ili ribolovac 21 stoljeća, trebate biti educirani u vezi svega vezanog za more. Morate barem pokušati razumjeti i donekle upoznati taj praelement, a ne sav svoj interes podrediti samo oduzimanju života iz njega. Uspijete li u ovome, uživati ćete u moru punim plućima. Dugo, jako dugo...

Čišćenje mora
Poznato je da višani u nevelikim brodovima obilaze gotovo cijeli Jadran u potrazi za ribom. Idu i daleko na pučinu u potrazi za molima i kokotima, ali i daleko na sjever u potrazi za zubacima. Jedan od njih, loveći tradicionalnom viškom panulom, nije se htio s ostalima gužvati na nevelikom prostoru Palagruže, već je tražio druge pošte gdje je konkurencija manja. I doista, u nekom periodima, područje Dugog otoka, Ista, Škarde, Molata, Malog lošinja, otočića i grebena uokolo njih, bila su izdašnija i manje posjećena. Vodeći se tako ribarskim instiktom i dobivenim informacijama, nabasa na brak zvani „kampanel“ u neposrednoj blizini Dugog otoka. Kampanel nije samo običan naziv, već je oblikom brak najsličniji toj uskoj a visokoj građevini, koja se poput stupa zabijenog u dno diže sa dubine od sedamdesetak na idealnih dvadeset metara pod površinom. Tako uzak, u kulfu udaljen od obale, bez vidljivih sinjala, dugo je bio legendarno tajnovito mjesto i nedirnuta oaza velikom jatu zubataca. Kad je naš ribar nabasao na njega i kad su izašle prve ribe, on se nije maknuo s njega dok jatu nije ugledao kraj. Kampanel je ubrzo ostao pust, a ribar je otišao tražiti novi kampanel s novim jatom zubataca. Pitanje je samo koliko takvih mjesta u Jadranu još ima.


 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel