pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

PRIČE IZ RIBOLOVA


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

ZUBATAC ZIMSKI

ZUBATAC O' ZIME

Odnijele su me obaveze, svaka mi uzme komadić vremena I na kraju ništa ne ostane za ono najdraže. Ni ne primjetivši, proletjelo je već više od tri mjeseca da nisam isplovio, već?,..., trenutak sjete, a onda radost jer ipak se kreće, bez puno velikih dogovora Ratko I ja.
Najviše što u lovu volim je kontinuitet lova, tj. lov iz dana u dan, kada se pronađu najbolja mjesta, kada se zna gdje, šta I kako se lovi, kad se sa velikom sigurnošću zna ura od griza.
 
Ovako nakon tri mjeseca ribolovnog posta, zebnja se uvlači u misli, ne zbog opterećenosti ulovom, već zbog pitanja koja se nameću: ima li liganja?, gdje su zubatci?, da li je komarča na svojim zimskim pozicijama?
Kako se na more u pravilu uvijek izlazi u nekom zakašnjenju, suzbijam u sebi neprestanu potrebu da nabijem pressing, da sve predradnje obavimo brže-bolje I isplovimo. Pola sata vožnje automobilom, pola sata dok se pripremi kaić, pola sata vožnje do najbliže pošte, naravno već se hvata noć a trebalo je isploviti barem sat ranije I dosad uhvatit kakvog glavonošca. Plastika krcka pod nogama, ima bit da se kaić odvikao od mene, a I izgleda mi nekako jadan, smrznut, zapušten.
Pogled uokolo po vali moga djetinjstva samo što ne baca u očaj. Iživljavanje u betonu, prvo je što mi pada na pamet. Poput najezde ogromnih kukaca, sve je preplavljeno bagerima koji ne poste, već neumorno mjenjaju krajolik I dižu spomenike rugla. Razmišljam o siromaštvu duha ljudi koji rade te nakazne kuće što se takmiče visinom I nadvijaju jedna nad drugu. Razmišljam o magnetskoj moći mora,

I o tome kako privlači sve te ljude bez mašte, makar nemaju nikakvog osjećaja za njega, kao ni za ljepotu, tradiciju, za Dalmaciju. A sve je moglo biti drugačije. Pitam se kao u pjesmi Novih fosila: “tko nam je ukrao dušu”, a sam sebi odgovaram s tekstom iz druge, Ede Maajke, “tko ga j...”, pa neću sad sebi pokvarit raspoloženje zbog kretena.

Zamičemo za puntu I vala se lagano gubi iz vida, kanačno miris mora, onaj nepatvoreni bez ljudskih dodataka I odmah se osjećam dobro. Lagana tramuntana nas prska, na putu do pošte što uopće nije ugodno. To su gušti kaića. Noć se već dobro uhvatila, ali puni mjesec počinje svoju uzlaznu putanju. Puštamo panule u more i lov počinje.

Vraćaju se svakodnevnicom potisnuti istinkti I tek sad se prepuštamo lovu. Loveći na poziciji dugoj oko pola milje, prateći dubinu od šest do osam metara, povlačimo panule, mrvu brže od minimalnog gasa. Ubrzo udara prva, osjećam da je velika, ali kako je naglo došla, tako je I otišla. Na iglicama varalice ostaje nekoliko kolutića prianjalki, znak da je bila tu. To je problem varalica, staviš li veliku, loviš samo lignjetine, koje su na ovom terenu rijetke, a staviš li manju s vremena na vrijeme izgubiš koju od lignjetina. One se otporom koji pružaju, jednostavno isčupaju se s iglica manjih varalica.
Ubrzo izlazi prva pristojne veličine, zatim druga, prazan interval pa treća,… svaki đir jedna do dvije, na različitim mjestima, tako da jedini zaključak koji mogu izvući je taj da su rijetke I raspršene. U susret nam dolazi mjesečinom obasjana ekspedicija specijalaca, vidno štufanih. Na pitanje: “Kako je , ima li šta?”, odgovaram : “izvrsno”! “Ako je tebi ovo izvrsno, šta je to onda kad je slabo” :dobaci jedan specijalac. Ratko tada potegne jednu, ubacim motor u ler I u izvlačenju panule udari I meni. Jednu za drugom izvučemo iz mora uz glasan štrcaj I ponovim im: “ma nama je baš izvrsno”.

 

U sat I pol skupili smo osam komada pristojne veličine, nije puno ali ni malo, a najvažnije je da se nismo istramakavali. Relativno topla zimska noć, mjesečina, posustala tremuntana I povratak kući. Uvala mrtva, od svih onih pustih kuća, samo u dvije gori svjetlo.
Ujutro krećemo u sedam, zaustavljamo se na peškariji u Trogiru da kupimo ješku za parangal. Peškarijom dominira gof od petnaestak kila, ulovljen kako kažu između Šolte I Drvenika. Neuobičajeno za ovo doba godine, ali kako se sve u prirodi mijenja, ne treba se ničem čuditi. More nas uči da što god više znamo , da imamo više pitanja. Sa pola kila škampi velikih poput afričkih skakavaca, isplovljavamo do prve zavjetrine. Nadivamo lagani parangalić u nadi da će pasti koja komarča ili arbun. Škampi su još živi. Polažemo ga na provjerenu poštu I bacamo se na marendu. Mmm, sve je na moru slađe tri puta.

Ne žurim se, naučen sam na to da pun mjesec znači ili dobar ili iznimno loš ulov. Sve opet ovisi o atmosferskim prilikama, dobi dana I godine, a kako smo zoru I prve sate jutra preskočili, sada nema žurbe. Sve što se ima desiti, desit će se popodne. Parangal može zimi stati u moru dosta duže nego u toplim mjesecima, jer je riba manje aktivna, pogotovo sitna. Odvlačimo se na poštu gdje ću provući panulu, poštu na kojoj u ljetnim mjesecima uopće nema zubataca, ali se zato sada nađe pokoji. Inače, domorodci su skroz odustali od tog braka koji je non-stop opleten mrežama, na kojem je gotovo nemoguće na kančanicu uhvatiti normalnu ribu.

Brak se izdiže sa sedamdesetak na dvadeset I pet metara dubine, nije velike površine, ali ima sve elemente koji pogoduju zubacima. Sa strane koja se blago spušta obrastao je travom, druga je strmija punu sika I procjepa, a tu je i nekoliko stepenica koje se strmo ruše. U zadnje vrijeme čitajući (a što drugo kad se ne ide na more), zapažanja podvodnih ribolovaca, primjetio sam nešto što se kosi s mojim iskustvima vezanim za zubatog cara. Oni ih učestalo nalaze u plićem moru, čak i ispod deset metara dubine u zimskom periodu, a ja ga nikada nisam zimi ulovio ispod trideset I pet metara. S druge strane, sa sjevera Jadrana čujem da ih isto tako love u plićem na panulu. Ko će ga znat, valja probat.

 

“Sve lignje uhvaćene sinoć su žive I zdrave” konstatira dr. Ratko, koji je zadužen za njihovo zdravlje. Prilagođavam udice I biram jednu oveću, računajući na to da će biti bolje primjećena od strane predatora. Prateći na sonderu uzdizanje braka, puštam panulu I idem probat proć preko samog vrha, ne bi li ugrizao koji I potvrdio teorije. Jedamput, dvaput I ništa, ni traga bilo čemu, brzo odustajem od teorija I odmičem se od braka na svoje dubine. Krug na trideset I pet metara ništa, četrdeset, ništa, ovo već sliči na dječiju igru, prvi krug kostura nema, drugi krug kostura nema,… Lovim već na preko četrdeset metara dubine, I razmišljam o živom zalogaju kojeg nudim a kojeg nema tko zagristi, kao da je sva riba evakuirana s braka. Puštam često panulu da dodirne dno riskirajući da zapne, kako bi bio siguran da sam na pravoj dubini. Ma nema, prolazim idealno ali ni traga od ribe.
Dajem se još dalje od braka I sad ga obilazim na pedeset metara, klizim lagano da bi panula dosegla pravu dubinu, a sa svakim dubljim đirom, I obilazak braka je duži. Prošavši ga cijelog, I došavši do početne točke, ne kružim nego produžavam niz padinu prema samom dnu braka. Pedeset i pet, pedeset I šest,…, šezdeset. Opa! Osjetim lagani udarac, još jedan pa stanka duga kao vječnost. Pretpostavljam da je mali zubatac ili veći kantar, dok to govorim, opet slab udarac I opet stanka. Sad sam već na nogama napet I spreman, pazim da ne napravim kakvu glupost, od prvog udarca je prošlo skoro 4-5 minuta.

Udarac kratak I jak, izvlači mi pedalj, dva najlona iz ruke I opet stanka. Vidim da je vrag odnio šalu, da to nije ni kantar ni zubačić, već stari siti prepredenjak, koji se nije odlučio uhvatit. Gasim motor I puštam da panula legne na dno. Napokon onaj pravi ugriz, prepredenjak je napokon zgrabio I ponio ješku, popuštam mu par metara I onda čupam. Zubatac je podivljao, dubina je velika I nastojim ga odlijepit što prije od dna. Napetost I strepnja me obuzimaju, znam da nije dan od ribe I da će se druga šansa teško pružiti, a ne bi bio prvi koji je otišao. Sa svakim izvučenim metrom najlona otpor slabi, ali I dubina ostavlja dojam puno veće ribe. Olova su već u kaiću I nakon nekoliko metara predveza nagla promjena pritiska izbacuje zubatca na površinu. Sunce se na njemu zlati, dok se očajnički pokušava osloboditi kobnog uboda udice.

Koliko god ih ulovio, uvijek me fascinira raskoš boja tek ulovljenog cara. “Car u brodu, poklonimo mu se”: viče Ratko.

Zadovoljstvo koje se tada javlja, ništa ne može pokvariti, tim više što je ulovljena riba koja se nije odlučila uhvatiti. Vrijeme je za povratak I dizanje parangala. On je bačen sa skromnim očekivanjima, recimo poput dobrog ručka, ali sada je svejedno. Ipak, znam kad stvari idu od ruke, da I on neće omašiti. Imao sam pravo, dvije komarče, dva arbuna I nekoliko velikih kanjaca upotpunili su doživljaj I šarenilo ulova. Nitko nam nije mogao skinuti osmjeh s usta, jer proveli smo uistinu prekrasan zimski dan pod zubatim suncem, uz to prevarili zubatog cara koji je I sam varao.




 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel