pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

PRIČE IZ RIBOLOVA


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

TUNJICA

 
Sjeli smo u kafić na šibenskoj rivi. Buka je bila neizdrživa. Dva susjedna lokala takmičila su se tko će pustiti glasniju i gluplju muziku. To je valjda ješka za mulariju. U bilo kojoj drugoj situaciji dignuo bi se i otišao drugdje, ali rijetke su i dragocjene prilike kad se nađeš s prijateljem kojeg ne viđaš često. Tada isključiš okolinu da bi uhvatio nit misli bliske osobe.

Ale je jedan od naših najboljih živućih kipara, neumoran u stvaranju i do granica iznemoglosti predan svome poslu. Nije ništa manje ni strastven ribolovac, samo ga je modeliranje, kamen i bronca posve preuzelo tako da sve manje vremena pronalazi za svoju ljubav- more. A more i on imaju jednu doživotnu, duboku vezu, mnogo veću od samog ribolova. More ga je napravilo akademskim kiparom, more ga inspirira, hrani, krijepi energijom, ispunjava... ali je i uzelo danak. Takav je život.

Međutim, danas ovdje nije važan sadašnji trenutak i Alino djelo, već jedna priča, ispričana te bučne jesenske šibenske večeri što mi se toliko puta vraća i tjera na razmišljanje. Da bi je što vjernije prenio, ispričat ću je Alinim riječima.
 
Rodija sam se i odrastao tu na Docu. U familiji puno dice, a malo šoldi. Teško, teško smo živili. Kad sam završio osnovnu školu, odlučio sam da želim ići u umjetničku školu. Ni jednu drugu. Ćaća i mater to nisu mogli shvatit. Da oću za kovača, maranguna, pitura ili pomorca, to bi im bilo nekako blisko, ali umitnika!? I ovako se živi jadno, nikako, a kako će tek umitnik!? A još u Šibeniku nema umjetničke škole, nego valja ići u Split!?

Prije prijemnog, mati je sa mnom doputovala autobusom u Split. Zagrlila me je na stanici, izljubila... pa uplakana sila na autobus i vratila se doma. Nije mi imala ništa za dat! Ni spize, ni novaca... ništa! Ostavila me je samoga u tuđem svitu i to joj je srce isparalo. Niti san zna di je škola, ni di je riva, ni di ću spavat, ni šta ću isti... ništa nisan zna, osim da oću bit umitnik. Jedino šta san ima bila je moja tunjica koju san uvik nosio sa sobom i komad kruva.

Spustim se do rive, uzmem onaj komad kruva, tunjicu i zabacim. Uvatin cipla, zlatara oko pola kila. Zabacim opet i ulovim drugog. Trećeg... Do večeri uvatim skoro deset kila zlatara. Uzmen u neki krtolčić ribu i zavučen se pod ceradu kojom su bile pokrivene neke stvari, spremne za utovar u brod. Ujutro me probudi udarac. Došla su dva lučka radnika krcat stvari u brod. Makli su ceradu i kad me je jedan vidija, udre me nogon i reče- mulac jedan... biž' ća lupežu!
Ma pusti malega, oli ne vidiš da ne krede, nego spava- reče drugi, pa upita- a odaklen' si ti, a!?
Iz Šibenika, doša san u Split u školu.
A vidi koju si lipu ribu ulovija...
Daću van dvi ako mi kažete di je peškarija- rečem.Tako ti ja njemu dan dva cipla, a on meni lipo uputi na peškariju. Dođem tamo, vidin jedan prazni banak i na njega lipo složin one svoje ciple.

Nisan ih pravo ni složija kad doleti neki čovik, sav zaškarpunjen

- kurvin sine, ti ćeš meni uzet banak... –zamahne ručetinom i svu mi ribu pobaca na pod. Biži ća, da te ovod više nisan vidija! Ubit ću te!- zapriti mi i nestane.

Pokunjija san se. Obisija. Kupin onu svoju ribu, a oči mi se cakle. Najrađe bi u zemlju propa...
A koju to lipu ribu jemaš?- upita čovik iz butige priko puta.
Ciple... zlatare... rečen stisnuta grla. Jedva riči iz mene idu.
A je li to za prodaju?
Je...
A pošto su ti ti tvoji zlatari?
Koliko date... –izgovorin tiho, još uvik pod dojmom.
Dođi mali vamo... dođi.

Uzme ti on moje ciple i plati više nego pošteno. Odjednom mi se džep napuni novaca, a ono tmurno raspoloženje popravi. Nestalo je gladi! Otiša san vidit di mi je škola, pa iša na Marjan spavat na klupu. Svaki dan sam s tunjicom lovija ciple, nosija ih čoviku u butigu, spava na Marjanu i prvi položija prijemni. Kad sam se vratija u Šibenik, grad mi je platija dom i hranu tako da je mojim mukama došao kraj. Spasila me tunjica...

Tunjica. Motovilo, malo najlona i udica. Spasila je Alu, ali ne samo njega. Još je talenata, većih i manjih, neimaštinu popravljalo tunjicom. Ustvari, spasilo ih je more. I to je samo jedan od načina na koje more spašava. I ne znači da  Ale ne bi bez tunjice pronašao svoj put, jer njemu je to suđeno, ali ona mu je samo olakšala put. Čuva je i danas...

Međutim, ono što me više od ove istinite životne priče tjera na razmišljanje, je stavljanje tunjice u sadašnji trenutak. Gladnih opet ima, ima i siromašnih... ima i talentiranih koji nikad neće dočekati svoju priliku. Bi li se danas netko pomogao tunjicom na svom životnom putu!?

Teško. Jako teško. Gotovo nemoguće. Ne bi mu pomogla ni savremena tunjica, ni mnogo veće ribolovno umjeće. Zapasani su cipli posvuda, desetkovani, čak i oni popularno zvani «govnari» za koje samo specijalci imaju želudac. Ni njih više nema...
Ribarska politika u zadnjih petnaestak godina troši more toliko nepromišljeno i glupo, bez imalo osjećaja i mjere, sa nesagledivim posljedicama za more i za nas. Žalosno je da smo trebali postati «svoji na svome» da bi uništili ono najvrijednije što imamo. I onda još licemjerno, kroz svoj lobi i vlastite političare, miču od mora sportaše- ljude s «tunjicom», propisuju koliko udica može imati povraz... i to kako ćemo ribicama strići repove... A s druge strane, svaki dan nestaju deseci tona neizmrještenih komarči, neizmrještenih gofova, zubataca, cipala, palamida u mrežama velikih ribara-obrtnika, koji zgrću bogatstvo istrebljenjem, kojeg pak nema prikazanog u poslovnim knjigama. I još iz naših džepova dobijaju poticaje po kilogramu ulova, za gorivo, spremaju još veće brodove koji će se našim novcem poticati...
Ne bi me čudilo ni da zabrane i tunjicu, samo moraju znati jedno. Da svih maknu od mora, sve sportaše i rekreativce, ovakvom ribarskom politikom i nastavkom uništavanja na bazi elementarnog nepoštivanja života, ubrzo će svojim mrežama cijediti samo more i  odumrlu posidoniu. Brodovi će im se trajno vezati u luci, a iz njih će pumpe povremeno izbacivati naftom obojeno more. Čak i tada, kriv će im biti netko drugi...

A tunjica!? Ma... zaboravite je. To je samo jedna romantična priča o čoviku i moru iz nekog drugog, odavno prošlog vremena.



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel