pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

PRIČE IZ RIBOLOVA


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

RIBOLOV PAUČINOM

 Ribolov paučinom

 

Sunce je tek povirilo iznad južnog pacifika, obasjavši raštrkano Salamunovo otočje. Na Sv. Katalini, rubnom otoku južnog dijela otočja, domorodac se već probijao kroz bujno tropsko raslinje. Tražio je nešto... U ruci je nosio samo kratki tanki drveni prut. Ispred sebe, u žbunju, ugleda gustu svilenu paučinu okićenu jutarnjom rosom. Tad spazi i njenog šarenog vlasnika, tankih nogu i dlakava tijela. Domorodac priđe bliže i zagleda se. Baš je njega tražio. Ustvari ne njega, nego njegov proizvod, mrežu. Uvalja onaj svoj prut u paučinu, dok su se svilene niti lovile i za najmanje pore pruta. Pažljivo ju je namatao na prut, dok se njezin vlasnik spašavajući glavu već izgubio u sjeni šumskog raslinja. Nije znao da mu domorodac neće ništa. Isplest će on već negdje drugu mrežu i njihovi će se putevi možda opet ukrstiti. 

 S pomno namotanom paukovom mrežom na prutu, domorodac se utabanom stazom zaputio prema moru. Sunce se već diglo, obećavajući još jedan vreli dan na Pacifiku. Iza reda palmi, ukazala se pješčana plaža. Stigao je do svoje piroge, izdubljene iz debla. Na plaži su već bili i drugi pripadnici plemena. Povukao je pirogu do mora, uskočio u nju i snažno zaveslao prema horizontu. Otisnuo se u ribolov. Piroga je gotovo prazna. Nema udice. Nema koplja. Nema mreže. 

Nakon pola sata veslanja, zaustavlja se. Pogledava obalu, horizont, trag morske struje u kojem se namjestio. Zapuhao je sjeverozapadni vjetar, obećavajući skoru kišu. Velike kapi znoja, slijevale su se niz korita bora na tamnom licu.  I ostali su se domorodci rasporedili u blizini. Kimnuli su jedni drugima glavom. Bili su na poziciji. Počinje lov!

 

Zmajem i paučinom

 

Dok ih je struja lagano nosila, pripremali su pribor za lov. Iz piroge su izvadili nekakvu inačicu zmaja, napravljenu od onog što im je priroda dala, ne toliko izglednu, koliko funkcionalnu. Za nju su vezane dvije tanke upredene niti. Domorodac pažljivo otpušta zmaja u topli vjetar, sve dok ne postigne određenu visinu. Tada na jednu nit priveže onu paučinu, prethodno svučenu s pruta. Sad je nalikovala ovećoj gusjenici. Pogleda je još jednom, provjeri spoj i raširi ruku. Paučina lagano klizne s dlana niz prste i poslušno krene za nestašnim zmajem, skakućući po morskoj površini. Otpuštao je i nit sve dalje od piroge. Kad je otpustio dovoljno, stavi nit u usta da može napraviti nekoliko zaveslaja. Paučina je i dalje veselo poskakivala... U pola zaveslaja zmaj se počne obrušavati prema moru. Domorodac ostavi veslo i krene odlučno privlačiti nit... izvuče zmaja, drugu nit... još par metara... i snažno trgne ribu iz mora. Trenutak kasnije, velika iglica se koprcala u pirogi, kljuna čvrsto obuhvaćenog paučinom. Domorodac je primi rukom, ustima svuče paučinu s kljuna i baci iglicu među ostale. Provjeri ponovo rukom paučinu i stane puštati zmaja... 

Po povratku, nakon lova, djeca trče za lovcima imitirajući ih. Slijedi fešta u selu, zahvala bogovima i spremanje iglica, skupno pušenje neke biljke i razgovor s precima... zatim ples i bubnjevi do kasno u noć.

 

 

Genijalnost uma

Tako je nastao lov iglica vunicom ili bolje reći paučinom. Nije je izmislio neki veliki talijanski panulaš, kojem je pala na  um zamisao kako uhvatiti iglicu bez da je se ošteti udicom. Nije ni industrija ribolovne opreme... već priprost domorodac koji živi s prirodom i uči od nje. Domišljatost upregnuta u puko preživljavanje. Promatranje, vještina, poznavanje lovine i prirode. Jednostavno, svijetla strana genijalnosti ljudskog uma...

 

Mi, tisuće kilometara udaljeni od Sv. Kataline, petsto godina udaljeni od takvog načina lova, sto godina udaljeni od iskonskog doživljaja prirode, ne trebamo obilaziti šikaru i tražiti pauke da bi lovili iglice. Dovoljno je izvaditi nekoliko novčanica i uzeti paketić sintetičkih paučina u trgovini ribolovnom opremom. Netko lukav, dosjetio se upakirati genijalnost Salamunskih domorodaca u najlonsku vrećicu i prodavati je kao svoju, ne osjećajući nikakvu obvezu prema domorodcima. To je tamna strana ljudskog uma i nema nikakve veze s genijalnošću! 

 

Ustvari, dosjetilo se više njih, samo nisu svi u tome jednako uspješni. Nije lako sintetički proizvesti nešto što priroda stvara s lakoćom. Jeste li ikad upali u paučinu? Jeste li je kad dotakli rukom? Ako niste, pa gdje vi uopće živite!? Ako jeste, onda znate koliko je mikronska nit paučine jaka i kako se paučina lijepi za kožu. A kako to djeluje na iglicu? Ona je površinski proždrljivac. Uz sitne ribe, svojim kljunom ispitiva sve naoko jestive predmete, ne bi li udovoljila praznom želudcu. Kukci iznemogli od letenja ili oni što se u letu preračunaju, padnu na površinu i bacakaju se... Iglica ne prašta. Zalijeće se tvrdim kljunom prepunim oštrih sitnih zubića, ne da jede... već prvo da onesposobi žrtvu. Tek kasnije guta.

 

A paučina koja skakuće po površini upravo imitira omamljenog kukca koji ne može poletjeti. Idealna meta! Iglica se zalijeće u njega i u trenu biva zarobljena. Usta puna sitnih vlakana, svi zubići opleteni, kljun stisnut izvanka... i što se više opire, poput muhe je, sve dublje i dublje u paukovoj mreži. Toliko se čvrsto zna uhvatiti, da je ponekad problem skinuti a da se paučina (vunica) ne ošteti. Domorodac bi je samo strgao zubima... jer njegova đžungla ima pauka na pretek.

 

Mi je nastojimo sačuvati, jer vunicu plaćamo, a pauka se bojimo. Otprilike na kvalitetnu sintetičku vunicu s opreznijim skidanjem ulova, da se uhvatiti oko dvadesetak iglica. S upotrebom, niti se kidaju i vunica se troši, pa ako smo posve štedljivi, iglice počnu ispadati s nje. Ne trebamo upredati nit, ne trebamo zmaja... dovoljno je uzeti pedesetak metara  tankog najlona i to je sve. Ako ga namotamo na mašinicu i lovimo s štapom, koji za ovu priliku i ne mora biti poseban, već samo osjetljiva vrha, amortizirati ćemo udarce iglice i spriječiti mršenje. Štap i rola, u ovom lovu i više su nego dobrodošli.

 

I sad, kad sve ovo gledam, pa kad se sjetim kako neobavezno lovimo iglicu, tek usput, preko volje, kao ješku za nešto veće... a i to veće... ni o tome ne ovisimo, nećemo umrit 'o gladi bez toga... a ne tribamo ni puno veslat. I onda se pitam- kad bi mi uzeli barku, kad bi mi uzeli opremu, kad bi me stavili u svijet džungle, u svijet gdje moram izdubiti pirogu, napravit zmaja, uplest nit i otet pauku mrežu... bi li opstao!? Da li bi bio jedam od boljih lovaca u plemenu ili bi mi se rugali, gledali me kao neznalicu i plemenskog redikula. O tome presudite vi, a ja znam sa sigurnošću jedno- u ovim životnim uvjetima, s distancom od prirode i gotovo urođenim materijalizmom, teško da bi se bilo tko od nas dosjetio ribolova u simbiozi s paukom i zmajem!

 

Tona

 

 

 



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel