pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

PRIČE IZ RIBOLOVA


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

PUKA SAM

 


More liči, more rane vida...

Puka sam. Skupilo mi se svega. Opet su mi drugi nametnili bitku koju nisam htio. Na kraju nije bilo ni pobjednika ni gubitnika, zapravo svi smo luzeri. U ovoj maloj ispolitiziranoj zemlji, nikad ne znaš kad će te se politika dohvatit. Najgore ti je ako pokušavaš biti svoj, vanka njihovih struja i frakcija, ako nisi pituran u crveno ili crno, ako nisi ulizica... tad, sam od sebe napraviš metu. Pitaju se -šta ti glumiš!? Kako možeš ne pripadat bilo kojem klanu!? Hoćeš bit svoj? E, nećeš!

Onda te se nadovežu, ubiju te nepravdom, a ti, ili se bori, ili se pokori. Nema druge! Ipak, najgore je što se nemaš s kim borit! Svi oni koji su u istoj situaciji, čekaju da ti iskrvariš, nadajući se da oni neće doći na red. Ta me je spoznaja najviše ubila. U što smo se to pretvorili!?

Tako sam u kratkom vremenu, svega par godina, nakon malog ratnog bagerskog pohoda ministrice graditeljstva na Rogoznički kraj, gdje se rušilo ono što se mukotrpno stvaralo za račun suvremenih feudalaca, opet bio na tapetu. Situacija druga, metoda ista. Ipak, dobro kaže poslovica- sve što te tlači, a ne ubija, jača te! Ovaj put sam bio spremniji. Samo, čemu sva ta iskustva!? Bio bi bolji čovjek i mnogo sretniji bez njih! Zbog svega toga nacionalni ponos mi je posve impotentan, a ova prekrasna zemlja mi je postala tisna.

I da nije ovog mora i obale, spakova bi kofere i put pod noge, negdje gdje ne ruše kuće radi tuđeg nerada i zaslužnih hrvata, gdje se ne ukidaju radna mjesta bez objašnjenja, gdje od dvije plaće možeš pristojno živit...A opet, možda je najveće domoljublje ostat tu pa kako ti bude, živit i čekat kad će te se opet dohvatit mračne sile demokratske zajednice.


Utrpa sam svega u brod. Nevjerovatno je koliko stvari može stat u barku od šest metara. Otisnut ću se na misec dana.
Ideš sam?- pitaju.
Idem!
Pa kako možeš sam?
Lipo... bolje sam, nego u lošem društvu.
Majka se zabrinula, žena negoduje, a ja odgovaram poput Johna Malkovića u «Opasnim vezama» -to je van moje kontrole. Slagali se, neslagali, ja odoh.

 

U hipu sam stigao do Paklenih otoka. Cilo vrime vrtim pismu –diži sidro, počela je đita, diži idro i uvati vitar, nećemo se vratit doma nikad... Pripremajući se za polazak, na kopnu sam napravio nekakav plan da u taj mjesec dana obiđem gotovo cijeli Jadan. Na moru to ne ide baš tako...
Sidrim se u uvali Taršće. Polovina je lipnja. More friško, osvježava. Sunce upržilo.Tek pokoji brod i rijetki turisti, taman da dekoriraju valu. Guštam. Popodne okreće pljusak. Povučem se u kabinu i uz tuckanje kišnih kapi po plastici kabine, utonem u san. Predvečer odlazim do mog prijatelja Pjerina u restoran Dioniz. Kad me je vidio, reče- pritvor vrota da ko ne ulize. Dobro smo lavuroli ovih nekoliko dan, možemo jednu veče i odmorit. Da bome!

Tako je i bilo. Ostali smo nas dva te uz mali plavac i koncert zrikavaca, zadili do sitnih sati. Poviše glave u svojoj mreži, klatio se debeli pauk Tonći, nazvan po Pjerinovom susidu. On je kućni ljubimac, baš kao i mačak Šime koji se sklupčao pod Pjerinovim nogama. I onda me tu, na terasi poviše maslinika, s pogledom na Vis i zraku svjetla sedam milja daleke Stončice, Pjerinova filozofija života, utvrdila u vjerovanju da je kopneni, gradski život izgubio smisao. Barem meni.
Slušajući ga kako priča o svom suživotu s ostalim živim bićima Paklenih, sve mi se učini nestvarno. Pauk, najdeblji od svih koje sam vidio i kojeg bi u gradu odmah speštali u zeleno-žutu fleku, visi nam nad glavom. Kolonija tarentela živi iza njegova ormara. Priča mi kako se po noći glasaju, kako mati doziva mlade... puno korisna beštija. Sjetim se svoje drage i noćne more kad nam je jedna mala taranteilca zalutala u sobu. Nakon šta sam dvije večeri spavao sam, morao sam je protiv svoje volje likvidirat, da vratim ženku u leglo.
Pričao mi kako su jučer na livadi isprid terase s uživanjem promatrali tri bjelouške zapletene u ljubavnoj igri. Trče tuda danju fazani, a noću miševi, kojih ima poprilično na svim otocima, posebno nedalekom Šćedru. Koji fazan strada kad zavlada glad, , a miševi tek ako se namnože i postanu napast. Buškom Paklenih šeta i omanje krdo divljih svinja...
Pjerino je na početku sezone imao jedan doista bizaran događaj. Dok se vrtio po terasi služeći rijetke goste, odjednom mu se kraj nogu stvorio mali fazan. Pilić! Gdje Pjerino krene, ovaj za njim. Postao mu je mama. Pet dana je trajala neviđena atrakcija u Dionizu. Pilić i njegova zamjenska muška mama neumorno su služili goste. Navečer bi mama gledala televiziju, grijući pilića dlanovima. Prava ljubav...
Cvrčci, jedino cvrčci... –počne Pjerino. Njih triba pobit! Ne daju mi spat! Svako jutro u zoru budi me njihova šegadura. Na rogaču su kraj kuće. Miljoni! A slušaj zrikavce. Koja je to profinjena muzika. Svaki se drugačije glasa... tiho. Nenametljivo. Noćna muzika livade.

Sad ja, pomalo frustriran, stavljam sve ovo u svoju sredinu. Pauk u kantunu. Ubij. Ljubavna igra bjelouški!? Zatuci! Tarantele, miševi, cvrčci... Potruj! Fazani? Skuvaj, a divlje svinje napucaj. Pakleni sterilizirani u trenu!

 

Najboje jin kad san glodan
Pjerino nastavlja- tribaš doć zimi ovod! Kojii je to gušt! Nigdi nikoga, a kad sunce ugrije oko podne, triba se skinit u kratke rukave. Divota! Dođen dva tri, dana, ponesen paštete, mesnog za dva dana, koliko mislin stat... zna okrenit bura, ili jugo pa ostanen bez spize i ne mogu doma... tada najboje jin.
Ma daj!?
E, najboje jin kad san glodan!   
A kako to?
Pa ponesen spize za dva dana koliko mislin stat i onda me vrime zarobi ovod. Prvo, cilo vrime san ija pizdarije, paštete, mesni... a šta san poija? Ništa! E... onda zavlada glad. Uzmen špurtil i kantu od jupola. Oden u Soline i s lampadinom u plićaku ulovin ciplića. Zatim odem u Vloku i navatan onih crvenih kozica. Onda sve to u malo mora donesen doma i živo bacin u brašno da se sami izvajaju, a onda u pršuru. Slađi su od cukra!

Drugi put u susidovom kokošinjcu uzmen jednog pivčića i ispečen ga s kumpirima. Posli mu rečen šta san napravija- izi san ti jednoga, bi san
glodan. Koliko god rečeš da košta, plotit ću! Ma razumi on. Glod je glod! Da bome.
Znaš ti koji fortunali znaju bit ovod!? Jednom mi je mati slomila ruku. Tri dana je tako čekala da padne jugo, da je odvezemo u Hvar.

Tako sam ja uz Pjerina upoznao  onu drugu sliku Paklenih otoka, manje glamuroznu, ali meni dražu. Nasuprot razvikanoj i masovno posjećenoj istočnoj, Palmižanskoj strani, neprimjetno sam se vezao za ovu drugu, zapadnu stranu, koja isto živi od turizma, ali i od polja, mora. Tu se još živi na način koji gotovo svugdje nestaje.

 

Pensir
Ujutro se budim s mislima- moram dalje, danas trebam do Lastova, Visa, Korčule!? Dok vrtim nervozno film gdje ću i kuda ću, unutrašnji glas mi reče- stani, ne moraš nigdje. Nigdje! I ništa ne moraš. Opusti se. Imaš misec dana isprid sebe. Jebe te se. Laškaj!

Skačem u more. Nevjerovatno lukave ušate drže se blizu broda. Znaju da uvijek s broda nešto ide u more, često njima interesenatno. Bacao bi ovih dana kruh i gledao ih kako zdušno napadaju. Kad bi napokon pala udica, odmah bi uhvatio jednu, dvije pristojne, taman koliko samcu treba. Zatim bi se držale podalje udice. U Taršću je puzalo mnoštvo malih hobotnica. Svako malo rupa i ona u njoj. Neke su u slobodnoj šetnji, a neke pod kamenjem. Izgleda da su mirne vale poput ove, vrtić za hobe. Guštaju dok ne počne najezda i ne stigne ekipa kojoj ni jedna nije mala.

Tako sam taj dan ostao u Taršću, kao i sutradan. Preko dana sam guštao u friškom, bistrom i čistom moru, a navečer bi u Dionisu ličili dušu, ćakulom, plavcem i muzikom livade. I svako jutro sam sebi morao reći da ne moram ništa. Čak ni ribu lovit. Tri dana!
Nakon toga, nestao je unutrašnji presing. Počeo sam živit po Suncu, potrebama, vremenskim i drugim prilikama. Trećeg dana stiže poruka- di si asu. Ja sam na Visu, Boka mi je rekao da si na moru. Oćemo se vidit?
Može- odgovaram. Ubrzo sam se po škuroj tremuntani valjao prema Visu. Kiša je padala gotovo svaki dan. Ipak, na moru, za razliku od kopna, svaki dan bi stala i učinilo bi lipo vrime. U Splitu je nebo stalno plakalo.

 



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel