pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

PRIČE IZ RIBOLOVA


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

MORE JE MOJ USUD

Našao sam ga u a ateljeu. Uvijek je tamo. U vremešnom kamenom dvoru, među kipovima, bistama, komadima kamenja, modelima spomenika, slikama... ostima i kašetama parangala. Zatekao sam ga dok stvara, skroz zanesenog, posve predanog radu. Zadubljen je... Ruke mu ne miruju, prolaze predmetom tražeći perfekciju, kao da ne vjeruje očima, već savršenstvo traži dodirom. Bijeli mačak kraj njega pospano žmirka, a španjulet dogorijeva u pepeljari...    Podigne pogled ispod oćala, pa razvuče onaj svoj blagi osmjeh, da bi mi već slijedeći tren objašnjavao svoj najnoviji izum. S ushitom je radio na ultra laganom kopišću za osti. Tko ne zna, to je onaj dugi štap na kojeg se pričvrste osti s kojima se lovi pod feralom. Nije krio zadovoljstvo. Upravo je realizirao zamisao koja mu je dugo tukla po glavi, a nikako nije mogla doći na red. Ispriječili su joj se državnici, glazbenici, sveci koji su čučali u kamenu i trebalo ih je oslobodit, ili bezličnu vrelu broncu zauvijek pretočit u njihov lik. Kopišće mora čekat. A ono i može čekat jer je starije od najstarijeg kipa. Skoro pa da je prva stvar koju je čovik napravija, jer prije svega, u praskazorju čovječanstva, bijaše lov!
Kopišće je dugo otprilike oko četiri metra. Izrađuje se od čvrstog i laganog drveta, jer ga tjekom lova treba držati u ruci, pa ne smije umarat. Ne smije biti ni debelo, da ne pruža veliki otpor kroz vodu. Mora biti izbalansirano. Zato ga neprestano prolazi kroz ruke, fingira izbačaj da dočara ubojitost, stavlja ga na vagu da provjeri uspjeh zamisli. Gladi ga, brusi s nestrpljenjem djeteta, jedva čekajući da ih isproba. Umjetnik po profesiji, umjetnik dušom, umjetnik ribolova, akademski kipar Ale Guberina. Rad za radom djelo za djelom, nepresušno izlazi iz njegovog ateljea. Jedno je pri kraju, a misli su već na drugom. Ne štedi se. Ogromna kreativna energija izlazi iz tog njegova dvora, nauštrb onih svakodnevnih stvari.

 

 

  

Trošeći kamen i druge materijale Ale troši sebe, zanemarujući ono zemaljsko, utirući svoj put u vječnost. Nenametljivo, bez svjesne namjere, ali uporno. Staza je već ugažena a i velik komad puta je prevaljen. Jednog dana, kad se junaka sadašnjeg trenutka nitko ne bude ni sjećao, ljudi će ponosno govorit - ovo je napravio šibenčanin Ale Guberina. A on će se odozgo smijat kroz dim cigare, skupa sa Jurajom Dalmatincem, Meštrovićem i drugim starim majstorima. Zbog toga je neizmjerno zadovoljstvo i čast, upoznati djelić povijesti u sadašnjem trenutku. To nije sve.
Od ovakvih ljudi, rijetkih izabranika među nama koje je bog dotaknuo, uvijek odeš oplemenjen. Otiđeš napunjenih baterija, svjetlijih pogleda, vedriji i pomalo produhovljen... osjetiš energiju izabrane duše. A i ona se umori. Tada valja ostavit kiparske arte, krenut put Doca, pa izbit na more. Tu je likarija! Tu se duša kripi!
S novim kopišćima i hrpom raznih ostiju, došli smo na mul. Digla se plima, dok suton razliven po moru izdiše bojama naranči. Bez truna bave, more tiho miluje gornji red pedoća s rive. Zastanemo upijajući trenutak, a onda Ale progovori – ''E baš si sritan, odavno nije bilo ovakve večeri!''
S dječačkim nestrpljenjem i nevjerovatnom radošću pripremao je kaić za isplovljavanje. Pridružio nam se i Alin brat, Joso. Dok nam se po krmi Šibenik lagano topio u noći, po provi se otvarao šibenski kanal. Nevjerovaran teren! Više nalik obali Mljeta, nego oblim, lišim otocima ovog kraja. Dubina u kanalu skoro četrdeset i pet metara, kurenat jak. Ostaci tvrđave, vojarni i svjetionik na ulazu. Sve opasano obručem od borovine. Koliko je ljepše Šibeniku prići s mora, nego s kopna! Sasvim drugačiji doživljaj. Ale mi pojašnjava pojedine punte, uvale i poveziva ih s događajima iz svojih ribolova. ''Ode je moj stari lovija krunaše na fermu'' reče. '

'Zna si di te čeka lubin, di komarča, di su bižoti (jegulje)... nema čega nije bilo. Ima i danas, ali to više nije isto more...'' zatim zastane, unese mi se u lice i nastavi- ''znaš... kad iden pod sviću, pritvorin se u zvir... pravu zvir.

To je nešto strašno!''                       

 

Slušam ga, sasvim je ozbljan, a meni na ustima tinja smješak od nevjerice. Ne mogu to zamislit. Ale nastavlja- ''pratin svaku stvar, svaki sinjal. Pratin ponašanje riba. Osjetim po maloj ribi ima li lubina u blizini. Napravin krug, vratim se i nađem ga... iman taj divljački instikt! Ka beštija! Posli, kad s mora dođen doma, preporođen sam. Ispraznija san se. Oslobođen! Moš posli deset dana od mene radit šta god oćeš!''

 

 

 

 Noć je pala. Zasvitlija je feral opasan latom što mu usmjerava svjetlost. Pišti plin. Sprema se novo kopišće. Ale se otuđuje na provi. Pogled mu je uprt u rub svitla. Krećemo od Jadrije. U plićaku jegulje i cipli. Cipli glavinjaju uokolo, a jegulje se odmah skrivaju od svjetla. Svako malo pokoji žbirac. Naslage ljuštura pedoća prekrivaju dno poput jesenjeg otpalog lišća. Udrija je nekoliko puta u prazno. Vata ruku. Prvi je strada veliki glamac. ''Ovaj je za ženu!''- viče Ale s prove – ''ona je Primoštenka. Oni na jednu stranu usta stavljaju ribu, a na drugu pljucaju kosti''- doda kroz smjeh. Nije ni završio rečenicu, kad prinese osti s obilatim fratrom. Zapne ih u procjep pričvršćen na kašeti za ribu i potegne. Osti su u trenu oslobođene, a riba je na sigurnom. Prebacivamo se s Jadrije na obližnju pličinu. Brzo je prolazimo. Kurenat je prejak, more se muti, a lubina nema. Dajemo gasa i vozimo u mirnije vode. Odmah je platila oveća salpa.
Za njom nekoliko bižota. Alina ruka više ne promašuje. U podmorju uz kulu glavom plaća fratar kakvog odavno nisam vidio. Malo dalje još jedan manji. Tada u djeliću sekunde, koliko traje zamah ostima, u slabom odsjaju ferala na licu, uhvatim onaj pogled. Pogled crnca u Africi dok se prikrada antilopi, brazilskog indijanca dok vreba tapira... taj iskonski pogled lovca u trenu kad se sprema žrtvi zadati smrtonosni udarac. Tak! Veliki se bižot sljedećeg trena migoljio po brodu. Izvukao je iz Ale beštiju. Pritvorija ga je u zvir! Samo ga je otresao u kašetu i fiksirao pogled u daljinu, čvrsto držeći osti. Još je jedna salpa ostima dobila po kostima. Dok probodena pliva, Ale kroz ruke vrti osti i prati njen mot. Tako spriječava da se otrgne s ostiju. Kako se mijenja teren, tako mijenja i osti. Jedne su za mekano dno, druge su za kamen i škrapu.

 Prošli smo uz tvrđavu, takoreći napravljenu u moru. Izmjenjuju se uvalice i punte. Uz obalu je uski plitki pojas, a čim se malo udaljiš teren se okomito ruši. Dolazimo do jednog od tunela ukopanih u stijeni, valjda napravljenih za skrivanje manjih ratnih brodova. Od milja ih nazivaju „Hitlerove oči“. Ulazimo na jednu stranu, podižući zavjesu od željeznih koluta. Jedan lubin je nekažnjeno pobjegao. Vozimo do kraja oka, pa drugom stranom nazad. Na izlazu iz oka, željezna zavjesa se zanjiše i teški kolut udari u feral. Pukne žižak.

Rezervnog nema. Ostali smo u mraku, a nismo prešli ni pola Alinog đira. Nema nam druge nego nevoljko nazad, put Šibenika. Nema mjesta nezadovoljstvu. Ulov je dobar! Šteta je samo što lov nije trajao duže. Ovakva večer je doista dar. Na Alino lice vratila se blagost. Nestalo je onog lovačkog grča. Nestalo je beštije u čoviku. Tu sam i sebe prepozna. Svoje lude potrebe i nagone. Samo je more dovoljno veliko da isprazni i neutralizira ludilo u nama, da nas zbonaca i smiri. Samo more može utopit našu opaku ćud. Sve teže... ali ipak, može. Hvala mu na tome!



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel