pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

PRIČE IZ RIBOLOVA


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

LOV LUCA


Dok prolazim između Žirja i Mažirine otvara se pučina,
Isprid prove Jabuka, desno Planka, livo Blitvenica.
Beskrajno plavetnilo Jadrana čeka na mene.

 

Pogledom pretražujem obzor,
Tražim luce šta blicaju tilima,
Tražim galebove šta nad njima igraju,
Tražim maretu,
Tražim znak.

 

Tražim ono šta drugi ne vide
I vidim dalje od svih,
Dalje nego pogled puca
Jer ja sam kapetan broda,
Broda za lov luca!

 

Tona


Luci, luci i luci,... u zadnje vrijeme o njima se podjednako priča u Zagrebu, Splitu i Murteru. Do prije par godina nitko ih nije spominjao, a sada svi znaju za njih. Ne samo što znaju, već se i spremaju, oštre trokuke na varalicama. Najviše se ustvari o lucevima priča tijekom zime, odurne i duge poput ove iza nas. Razlog tome nije taj što ih ribolovci pretjerano cijene ili poštuju poput nekih drugih riba, što guštaju u ukusnom zalogaju, već samo zato što luci dolaze prvi. Kada nastupi proljeće i Sunce napokon malo zagrije, temperatura mora sramežljivo poraste koji stupanj, nastupa luc. Jata sitne plave ribe i njihove mlađi prilaze površini mora. Pojavi se pokoja tuna, morski pas, sabljan ali pravi predator pučine u to vrijeme je luc. Putuje u kurentu, guta mlađ, progoni jata inćuna i srdela, igra se na površini, pojavljuje, nestaje u dubini, dolazi i odlazi. Gospodar pučine.

 

Njihova sezona uvjek nekako naglo dođe, isto tako veoma brzo prođe, da svi oni „lucolovci“ što su cijelu zimu oštrili udice, pritusnuti obavezama ni ne stignu izići na more. Nešto više od mjesec dana traje sezona, od kraja marta do početka maja. Kad se pribroje dvi ciklone, malo bure i tremuntane nakon nje, ne ostaje mnogo dana za lov. Ako i uhvatite dan u tom periodu pa se otisnete na more,

velike su šanse da izađete u „krivi dan“. Dan ustvari može biti i lijep, vrijeme idealno, ali desi se da lucevi taj dan ne igraju na površini. Galebovi tada lete bez cilja, tako da nemate pojma gdje bi ih uopće tražili.

 

Kad pogledate na kartu Europe Jadran se ne čini tako velik, ali kad krenete pučinom tražiti jata luca brzo uvidite koje je to prostranstvo i mogli bi, ako ne znate, danima lutati bez znaka i cilja. Ustvari, zimi u mislima, kod kuće ili u kafiću, sve to nekako drugačije izgleda. Zanosimo se poput djece, odbijajući realnost, okupirajući se mislima o ribi. Neka, dok je dijete u nama, mladi smo, živi i radujemo se životu, pa makar luca nikad ne ulovili!
Upravo to se upravo dogodilo meni. Uvjek sam se pitao kako napisati priču iz ribolova ali bez ulova, a da je interesantna!? Ako ste primjetili, nadobudnim novinarima ribolovne tematike to se ne događa, već slušajući puste savjete, ispada da riba samo čeka da izađete na more. Jedno od poznatih pera naslovilo bi ovaj tekst u stilu, „proljeće puca, ajmo na luca!“, ali mi koji idemo na more, sve se češće vraćamo bez ribe, a kako stvari stoje, morat ćemo se na to naviknuti!

 

Polazak: 9.30
Luka polaska: Rogoznica
Mjesto lova: otvoreno more van Blitvenice,
Vrijeme: sunčano,
Ekipa: dobra, raspoloženje na visini,
Predmet lova: luc
Alati/tehnike: štapovi i varalice

 


 

Našli smo ih odmah, razigrane na pučini, na mjestu gdje se počinju izdizati braci, van Žirja. Odmah nam je loše krenulo! Zavrtili smo se dva puta oko jata, zaplele su nam se varalice, jedamput, dvaput,... Bile su različite veličine i oblika i imale su stalnu tendenciju zaplitanja. „Gorane, imaš li varalica za luceve?“ –upitam. „Imam“ –odgovori. Nisam ponio svoje, Igor iz auta nije izvadio svoje, Darku sam rekao da ih ne nosi. Svi skupa imali smo nekoliko kilograma plastike, a u brodu nismo mogli sparit dvi normalne varalice. I tako je prolazio dan, u brazdanju pučine, blitvi i bobu, vinu s geografskim porjeklom, ali bez luca. Na moru je bilo petnaestak brodova od kojih je najmanji bio Rab 720, svi po istom poslu. Flota dostojna Atlantika. Kako je dan odmicao, luca je nestao s površine, tu i tamo bi ugledao kojeg. Flota se raspršila posvuda, da bi kasno popodne, u pravcu Žirja ugledao jedno pristojno, razigrano jato riba, a nad njim ptica. Oprezno prođem ispred jata koje se velikom brzinom kretalo ususret kurentu. Štap se naglo savije i brzo ispravi. Udrio je, ali se nije uhvatio. Ponovni krug i opet udre. „Evo ga!“-viče Goran, prima štap u ruku, namota par krugova i štap se opet ispravi. Kad je namotao najlon, ustanovi da je luc otišao s varalicom. Pukla je alkica. Opet je izbor pao na onu nesretnu, koja je uspješno lovila samo onu drugu. Mučili smo se, mučili, dok nisam vidno iznerviran usred jata dodao malo gasa, tako da su luci potonuli i više se nisu pojavili. Slijedi povratak doma, svi zadovoljni, osim mene.

 

Šaljem sms poruku Antonu, profesionalnom ribaru iz Vodica s kojim sam išao jednom na luce, da vidim kako je on prošao. Ubrzo stiže odgovor: „-6 komada, 7 ispalo, ljudi piju, gubu ribu, popizdija san i zaveja doma!“. E to me je naješkalo! Plan je inače bio da izađemo jedan dan na luceve, zatim Igor i ja idemo dva dana s mojom barkom na one lipe pridnene ribe. U meni je proradio inat, kroz zube šapnem Igoru:-„znaš šta, idemo mi opet, dat ćemo im sutra papra!

Novi dan i evo nas opet na pučini. Prolazimo isti potez kao i jučer, bliže kraju, dalje od njega Ni traga od luceva! Ni ribe, ni ptice! Da kojim slučajem jučer nismo bili na moru, ne bi vjerovali. Jednostavno ih je nestalo. Inače, kad sam prvi put išao na luceve, prizor je bio prekrasan. U glavi mi je ostala slika ogromnog prostranstva, gdjegod da pogledaš pokoji luc a nad njim galeb. Tako mi se već jučerašnji dan činio loš, ali ovo danas!? Tragedija, od ribe ni traga. Sreća, ponio sam parangal i kančanice pa smo se zabavili s njima, ali luci su poveli sa 2:0. Predvečer, opet nazovem Antona, da vidim je li on šta, ubrzo stže odgovor:-pet komada, devet milja južno od Mažirine. Devet milja! Mi smo se vrtili, 5-6 milja van Žirja, sad bi trebao ići još pet, šest vanije!? Gdje? U međunarodne vode!

 

Pa niti je moj brod za te rute, niti džep za takvo vozanje. Okrenuo je kurenat od juga, a luci su mu krenuli u susret, i sad bi se mi trebali vozat do Jabuke i nazad, ne bi li kojeg ugledali. Usidrimo se na Žirju u uvali optimističnog imena, Stupica. Uvučemo se u samo dno uvale, u plićak, lešamo dva prava fratra, koja su jedva stala u teću. Jebeš luce, nije ovo za nas-zaključi Igor, daveći se u fratru. Potvrdno klimnen glavom, bez komentara.

Ogromna vlaga u zraku, pomalo friško za spavanje. Sviće novi dan, jutro je prohladno. Ne žurimo se, čekamo da Sunce malo zagrije. More kristalno bistro, miris borovine miješa se s mirisom kave. Na kraju par zečeva, u pozi playboy-eva zaštitnog znaka. Ne mare za nas. Koja divota i mir.

 

Krenemo nadivat parangal, pijuckajući i pričajući, pomalo, uživajući u jutarnjoj idili. Čisteći lignje, Igor je hranio feluna od nekih tridesetak deka.

Ovaj se je toliko prežderao da je potonu na dno i više nije mrdnuo. Padne mi na pamet da zabacim odmet s bibijima koje je ostavio Darko. Navučem ga na udicu, bez igle i kojekakvih pomagala, bez olova i zabacim. Nisam nadio desetak udica parangala, kad motovilo skoči. Primim najlon i osjetim prepoznatljivo opiranje. Počnem je polako privlačiti, popuštajući kroz prste. Ubrzo se našla u barci, komarča od nekih osamdesetak deka. Zabacim novog bibija i nastavim nadivanje, držeći odmet na oku. Kad je parangal bio skoro gotov, krajičkom oka primjetim kratki i odlučni trzaj najlona. Uzmem ga u ruku, potegne ponovo, ovaj put jače. Kontriram i zakačim još jednu, malo manju. E, to je gušt! Plićak, vala, borovi, komarča, prva zraka Sunca. Jebeš luceve!- vikne Igor. Nisu ni oni nama ostali dužni, opet smo napravili đir, ali od njih ni traga. U povratku

smo se izbacili skroz vani i susreli Antona koji se vraćao iz pravca Visa. Otišao je još dalje ali ih nije našao. Kad smo se poslije čuli, ipak je do kraja dana uspio ulovit nekoliko komada.

 
Na kraju, kad podvučem crtu, bilo je super. Društvo je bilo izvrsno, vrijeme prekrasno. Ovo je bio prvi izlazak na more, a znam da se prvi mačići bacaju u more. Sad, kad se prisjetim svega, pred očima mi je samo slika jutra u uvali, trpova na dnu i komarče na udici. Da smo onaj prvi dan uhvatili onog luca što je otišao s varalicom, najvjerovatnije se s njima više ne bi ni zamarali. Ovako je proradio inat, a tko se inati s morem, naškodi samo sebi. Na kraju, prijateljski savjet za sve one koji se spremaju okušati u lovu luceva:- nemojte se previše zanositi kupovinom skupe opreme i brodova za ovaj lov nego okupite ekipu, podjelite trošak i uzmite jednodnevni fishing-charter s iskusnim, provjerenim kapetanom. Oni izlaze na more desetak dana prije nego se luc uopće pojavi i svaki dan su na moru. Prate ih, poznaju ih, imaju nos za njih i što je još važno, imaju obavezu da ih nađu jer ste vi u brodu. Dajte dite materi!

 




 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel