pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

OSTALO


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

NISTE PITALI, ALI ODGOVARAM!

 Niste pitali, ali odgovaram!

Pokušat ću dati odgovore na neka pitanja koja se čitatelju vrzmaju po glavi, zbog toga da možete dobiti širu sliku o knjigama koje pišem, razlozima za to i meni osobno.  

Zašto pišem knjige?
Mnogo mi je ljudi prišlo i reklo- Tona, kad ja napišem knjigu... ili- E, moj Tona, lako je pisat knjige!
E, pa samo je jedna knjiga napisana do sada od svih koji su rekli da će ih napisati, a onima što misle da je pisanje knjige peace of cake, tvrdim da nisu u pravu, dapače daleko su od istine. Pisanje knjige počinje sa jednim jedinim slovom, do kojeg dolazi drugo slovo, ne baš bilo koje, pa još jedno... Ta slova čine nekakvu riječ, riječi oblikuju rečenice, rečenice se slažu u poglavlja... I sve te riječi, rečenice, poglavlja, moraju imati nekakav dublji smisao, priču, glavu i rep, da bi to uopće netko poželio pročitati. I tu dolazimo do najvažnijeg dijela pisanja, a to je čitanje.
 

Čemu pisati knjige, ako ih nitko neće čitati!?
Autor prije spomenute “napisane” knjige, jedine iz mora obećanih preda mnom, rekao mi je jednom prilikom- Tona, ja ovo pišem radi sebe! Ostao sam zatečen tom rečenicom pa čak i sada dvojim u njenu istinitost, makar oduvjek gajimo iskren odnos.
Nikad ne bi pisao knjigu radi sebe. Radi sebe ne bi napisao ništa, osim možda kojeg stiha u nekom inspirativnom trenutku. Pa čak i tada ne znam da li je to radi mene ili samo zato da inspiracija ne prođe a stih se raspline u nekom moždanom zakutku. Ja pišem radi mojih čitatelja i onih koji će to postati. Što više čitatelja uzme moju knjigu u ruke, smisao moga mukotrpnog rada je opravdan. Izostanak čitatelja, moj je neuspjeh. Oni koji me bolje poznaju, znaju da nisam previše umiljat, da gotovo uvijek plivam kontra struje i da mi bilo kakav oblik ulizivanja izaziva mučninu.  Jedna iznimka kvari prosjek ovih, za današnje vrijeme opasno nepopularnih i teških osobina. Strahoviti se trudim i želim dopasti čitatelju! Tu sam tanak! Nije me briga ni za društveni ugled, ni za društva mrtvih pjesnika (pisaca), za novinske članke i tv priloge, već samo za čitatelja.
Čitatelju se ne želim dopasti agresivnim marketingom (makar on daje rezultate), ne želim finim omotom ili bilo kakvim trikom, nego samo i isključivo kvalitetom. To je kvaliteta teksta, kvaliteta fotografija, kvaliteta korisnih informacija, kvaliteta humora i mala doza svega onog što želim svijetu reći, a nemam gdje drugo.
Iznimno poštujem čitatelja i njegovu inteligenciju, jer samo o njemu ovisi da li će čitati moje knjige ili će ih zaobići. Pošto sam prepoznatljiv po knjigama o ribolovu, točno znam što čitatelj od mene očekuje. Uz sve ostalo, ono najvažnije je, istinitost i primjenjivost određenih ribolovnih tehnika te ostalih saznanja na tom tragu. Za svoj novac od mene očekuje korisne i primjenjive informacije i kad ga one zadovolje, sve ostalo mu je manje bitno. Netko onda pokupi i ono što želim svijetu reći, i ono što želim o moru, ribama, životu... Samo, prvi uvjet mora biti ispunjen!

Zato rijetki pišu knjige o ribolovu, a kad napišu jednu, druge nema. Moj prijatelj mi je nakon prve knjige rekao- Tona, nemam više šta pisat o ribolovu, sasvim sam prazan... Savršeno ga razumijem! Znam koji je to trud i muka, pogotovo kad se to radi na “naš” način i u “našim” uvjetima. Pa ipak, do ovog trenutka sam napisao pet knjiga o ribolovu i dvije za djecu. Kad pogledam vremenski period u kojem su nastale, ispada sve skupa oko 1500 strana u 3000 dana, ne računajući članke za ribolovne magazine i drugo. Sa tim bi se broj popeo na oko 2000 stranica.
Kad vidim ove brojke, zapitam se u isti tren da li sam normalan i odakle mi više inspiracije?
Pa... više-manje sam normalan, bar tako mislim. Ovdje gdje živimo bolje je biti malo opaljen ili zavidan, zamantan, trun opičen... nego sasvim normalan. Lakše je preživjeti, a i život prođe veselije! A što se inspiracije tiče, nju pronalazim u moru, na moru, u svemu onom što se moru događa. I to je fenomen vezan za mene. Količina inspiracije i energije za pisanje, proporcionalna je količini vremena koju provedem na moru. To je moja jednadžba. Kad prođe duži period da ne odem na more, nema pisanja! Onda mi se učini kao da ništa ne znam, kao da pišem o nečem što je bilo tako davno... Odakle mi pravo učiti nekog kad ni sam više nisam ni u šta siguran.
Zbog toga pomalo prezirem današnje časopise. U njima se uvijek lovi, bez obzira na vremenske uvjete, na dramatične promjene, na pretjerani izlov... sve pršti od ribe koja jedva čekaju da ih ulovite. Poznajem profesionalne pisce iz takvih časopisa i mogu vam reći da mnogi nemaju ni brodić!? Ima ih koji su svoj radni vijek proveli dijeleći savjete o ribama i ribolovu, a da se nikad nisu otisnuli samostalno u lov. To je isto čudan fenomen! Zbog takvog načina rada u časopisima, često se čitatelju vrijeđa inteligencija. Često se omakne kakva banalna pogreška u kojoj salpa postaje gira, lignjun lignja, i sl. To me je oduvijek ljutilo, pa i u vremenima dok sam bio s druge strane, samo čitatelj.

Zbog čega volim knjigu?
Zbog toga što je knjiga 100% moj proizvod! Direktno sam zaslužan za njen uspjeh ili neuspjeh. Nema urednika koji će mi izbaciti dio teksta i nadopisati nešto po svome. Nitko drugi osim mene neće pogriješiti pri izboru slike ili naziva pod njom. 90% fotografija napravim sam za vrijeme ribolova ili u morskim aktivnostima. Napišem cijeli tekst. Odradim posao urednika i sve to uklopim. Angažiram grafičkog urednika i lektora da rade prema mojim zamislima i uputstvima. Dobre ideje prihvaćam, loše odbacujem. Knjiga se mijenja, buja i raste sve do trenutka dok ne kažem- Dosta! To je to. U trenutku kad zadovolji mene. nadam se da će i vas!


Da je lako, e pa nije...
Ovaj proces otprilike traje oko dvije godine, ako se svakodnevno na njemu radi. Na ovaj način pisati knjigu, nalikuje kao da sam dižeš kuću na dva kata s visokim potkrovljem. Ciglu po ciglu, kamen po kamen, kupu po kupu... Jedina razlika između pisanja knjige i gradnje kuće je u tome što kod gradnje, cigle i ostali materijal stoje u blizini složeni na hrpe. Kod pisanja knjige, cigle i sav ostali materijal, koliko god bio težak, neprestano nosiš u glavi. Pomalo ih vadiš i slažeš, slovo do slova... riječ do riječi... od početka pa do samog kraja.
To je teret. Moraš nositi svoje cigle svugdje sa sobom. Moraš živjeti u svom filmu, a meni to nije teško. Dapače, mnogo mi je draže nego živjeti u tuđim filmovima. Iako iz radničke obitelji (oduvjek se smatram radnikom bez obzira što radio), draga mi je bila umjetnost. Uvijek sam je smatrao nečim sporednim, začinom života. Nikad o njoj nisam promišljao kao o nečem od čega bi trebao živjeti. Tako me je odgojilo. U takvom sam okruženju odrastao. Svirao sam gitaru, ali nisam imao sluha za nešto više. Crtao bi, ali za svoj gušt, bez nekog vidnog napretka. U ničem nisam bio nešto posebno talentiran. Sportom sam se oduvijek bavio rekreativno jer bi me more i ljeto odvuklo od ozbiljnijeg treniranja. U biznis se nisam upuštao, jer bi me trčanje za novcem opet udaljilo od mora. I tako je vrijeme prolazilo. Zaposlio sam se i radio posao koji nisam volio. Sa dvadeset nisam znao što bi uopće želio od života, a nisam znao ni pet godina kasnije... Samo sam znao da mi nešto nedostaje. Tek  iza tridesete, kad sam počeo pisati prvu knjigu, pronašao sam svoj put, a to je put morske knjige. Oduvijek sam imao dara za pisanje, ali do tada na njega nisam obraćao pažnju.

Mojih prvih 2000 strana
I tako je prva knjiga Lov gofova i zubataca polučila velik uspjeh. Zasluženo sam uživao pola godine u tom uspjehu, a onda sam dobio ideju za drugu. Pitao sam se mogu li to ponoviti!? Uvijek su me užasavale knjige u kojima bi se samo šturo pobrojale sve vrste riba, gdje se ribolovu i moru prilazilo bez emocije, bez gušta, bez praktičnog znanja o zadanoj temi. Tada sam sebi zadao zadatak da izvadim sparide na površinu. Težak posao. Opsežan. Mnogo riba, ješki, tehnika lova. Neke stvari imam u malom prstu, a neke su i meni nepoznanica. Ništa za to. Krenem put Lastova za jednom ribom, put Žirja za drugom. Nađem ljude koji su maheri za određene načine lova i oni mi se nesebično otvore. Zaronim u arhivu Instituta za ribarstvo, obigram neke stručnjake... Odem brodom 60 milja za ulovit određenu vrstu ribe. Što je doživljaj jači, tekst je bolji. Pozitivne stvari koje se događaju usput oko mene, guraju me i daju mi podstrek. Govore mi da činim pravu stvar. I tako, tri godine kasnije pojavili su se Jadranski sparidi. Nakon njih sam mislio da je s ribolovom gotovo! Sasvim su me potrošili.

Upoznavanje djece s morem
Već duže vrijeme mi je kuhala po glavi ideja da napravim knjigu koja će djecu upoznati s morem. Gledam godinama tu jadnu dicu u gumenim cipelicama, zaštitnim prslucima, rukavcima i kolutima kako oklopljeni do zuba gacaju po ovim našim pitomim plićacima. Oni jadni ne znaju ništa o moru, kao ni njihovi roditelji. Odmah se sjetim kako je jedna češka obitelj došavši na more, ostavila maloga da cijeli dan stoji na Suncu. Mali je do večeri bio ružičast. Sutra se počeo guliti. Muka mi ga je bilo i pogledat. Oni ga opet sutradan puste cijeli dan da gori. Do večeri mu se ogulio i drugi sloj kože. Sutradan su ga tako izgorenog namazali debelim slojem kreme i opet ostavili na najžešćem Suncu. Mali je pregorio za vjeke vjekova!
Ovo je samo jedan od primjera kakvih sam se nagledao. Elementarno znanje o moru kod najvećeg dijela ljudi, veoma je slabo. Najveći dio nesreća na moru događa se upravo iz razloga nepoznavanja mora, nepoštivanja i precjenjivanja vlastitih sposobnosti.
I tako, odlučim ja uvesti djecu u morski svijet, pomalo i temeljito, počevši s obalnog ruba pa sve do otvorenog mora. Da im ne bi bio dosadan, upakiram to sve u igru dvoje djece, pa popratim fotografijama i ilustracijama. Sa strane još dodam objašnjenja svih organizama i pojmova jednostavnim riječnikom, tek toliko koliko djeci treba. Prilagodio sam tome i format knjige izašavši iz dobitnog B5 formata. U kratkom vremenu sam napravio prekrasnu knjigu, ali me je ilustrator zakočio. Dok sam ga čekao, padne mi na um još jedna ideja! Čekajući da skice iz knjige Nino otkriva more ožive, odlučim po prvi put odlutati u maštu i napraviti dječiji roman o ribama, njihovu životu i životnom ciklusu, s pogledom na more i kopno odozdo, ispod površine. Upregao sam znanje, činjenice i maštu da kroz likove tri male tune približim djeci ribe i njihov način života. Po prvi put sam napisao knjigu koja nije ograničena na Jadran, na naše bliže okruženje, nego za cijeli svijet! Pisanje fikcije me je daleko najviše ispunilo od svega dotad urađenog, još kad sam našao ilustratora Branka Ricova, s kojim sam se našao na istoj valnoj dužini, Modro putovanje me je dalo takvo zadovoljstvo, više nego ijedna druga knjiga ili tekst! Zaroniti u samog sebe i napraviti nešto tako posebno i kreativno najveće je zadovoljstvo. Cijelo vrijeme stvaranja, živio sam u animiranom filmu. Ubrzo su obje knjige bile gotove. Međutim, previdio sam nekoliko stvari.

Živimo u maloj zemlji s velikim barijerama

Prva stvar o kojoj nisam vodio računa je ta da Tonći Žanko Tona kao pisac dječije knjige ne postoji. Druga stvar je moj neki blesavi stav da sva nastojanja upregnem u kvalitetu knjiga, dok me njihova promocija nije previše interesirala. Smatrao sam da je to toliko važna tema koja djeci nigdje nije prezentirana na tako blizak i pitak te poučan način. Smatrao sam da će se uspjeh dogoditi sam od sebe. Smatrao sam... i pogriješio.
Kad bi djeca odabirala knjige, Modro putovanje i Nino otkriva more doživili bi ogroman uspjeh. Vidio sam kako ih gutaju, kako ih pomno proučavaju, kako tjeraju roditelje da im ih čitaju. Vidio sam knjige sasvim potrošene od nebrojenih listanja, malu djecu koja su napamet naučila sva stvorenja iz njih. To mi je jedina nagrada, ali mi je i žao što nisu stigle do mnoge djece koja ih trebaju. Shvatio sam da dječije knjige kupuju roditelji, a oni vole uglavnom one na kojima piše 19,90 kn, bez obzira ima li išta u njima. Shvatio sam da su školsku lektiru popunili neki davno umrli pisci, a da za mlađe tu mjesta nema. Shvatio sam da za pomoćno sredstvo za nastavu treba imati ministra u familiji. Shvatio sam da izdavači lijepo pričaju, ali loše rade. Shvatio sam još mnogo toga što mi je teško prihvatiti, ali to je realnost države kojoj pripadam.

I šta sad!? Kako dalje?
Teška srca odustajem od djece i vraćam se u okrilje ribolovaca. Tu me znaju. Tu sam doma. Mnoge druge ideje za knjige, scenariji za filmove, nasukali su se o hridi. Čekaju druga vremena, ako ih dočekaju. Ponekad bljesnu u mozgu tek toliko da se ne ugase. Od 2006. do 2009. kad je izašla moja knjiga Ribolov iz barke imao sam plodno ribolovno razdoblje i obišao barkom mnoga mjesta duž Jadrana. Družio sam se sa svakakvim likovima, loveći razne ribe i proživljavajući svakojake situacije. Van mora, na kopnu, otrpio sam velike udarce i nepravde. To me je još više senzibiliralo premo moru i nepravdi koja se njemu učinila i svakodnevno se čini. Svaka mi je knjiga draga na svoj način, ali u Ribolovu iz barke sam otpustio kočnice i iako to ne volim priznati, dijelom je napravio i radi sebe. Radi svoje savjesti i radi čitateljeve... radi mora!

I ako mislite da je gotovo, nije!
S ribolovnom iz barke inspiracija nije nestala. Dapače, dobio sam ideju da napravim ribolovnu biografiju jednog zagriženog ribolovca gdje ću spojiti ribolovno sazrijevanje s tehnikama ribolova koje su to sazrijevanje pratile.
Tako je u završnoj pripremi brutalno-ribolovna knjiga Big game adriatic. Ona spaja ribolovnu evoluciju najpoznatijeg ribolovca velikih riba Antona Roce, s tehnikama lova istih, u jednu tvrdu, mušku knjigu. Tu nema moralnih dilema, već samo 100% ribolov!
U samoj završnici je i knjiga Lov liganja, knjiga o kojoj će se pričati. Dok sam u Big game Adriaticu ovisio isključivo o Rocinom znanju i iskustvu, Lov liganja se iz mene razlio na papir poput vala po žalu. To je moj teren i moja lovina! To je moja ljubav. Lignje imam u malom prstu. Od mojih literarnih početaka one su mi inspiracija. Pružaju mi zadovoljstvo dok ih lovim i dok o njima pišem!

Ideja je još mnogo! Za knjige, za igrane filmove, animirane, za dokumentarce o ovom našem lipom moru.... Ideja je mnogo. Buduće knjige ovise o vama. Onog trenutka kad me ne budete čitali, znat ću da sam se potrošio. A ovo drugo!?
Priznati ću vam. Mogu napraviti najbolju stvar, ili raditi na njoj uporno i marljivo dok ne bude najbolja... Ono što ne znam, to je zakucati na prava vrata, a bez toga dragi moji čitatelji, ideje su samo baloni od sapunice. Lebde neko vrijeme odražavajući dugine boje a zatim nečujno prsnu i nestanu.

Mirno more!
Tona



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel