pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

O MORU


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

RIBOLOV - DO POSLJEDNJE RIBE

 

Još je jedna sezona iza nas tako da sad na miru možemo sagledati minuli period. Nakon zime koja se prilično rastegla, preskačući proljeće zavladalo je ljeto. Dva i pol vruća i suha mjeseca. Kulminacija vrućine dogodila se u prvoj trećini rujna. To je trebao biti uvod u jedno prekrasno bablje ljeto koje će se protegnuti barem još mjesec, dva dana. Trebao je to biti period kad more ostaje istinskim zaljubljenicima mora... trebao je to biti period obilja kojim jesen dariva na kopnu i u moru... trebao je, ali nije! Cijelo je bablje ljeto stalo u jedan dan, dan transformacije najtoplijeg u najhladnije godišnjeg doba. Bura se obrušila žešće i duže nego u svom najžešćem marčanom stađunu. Skinula je moru temperaturu kao sa tanjura juhe na propuhu. More je umjesto blagosti i plodova, uslijed konstantnih vjetrova sjevernog kvadranta, postalo negostoljubivo i škrto. Gdje su nestali oni lijepi dani, tople večeri, gdje su one magle nakon dugih toplog perioda. Nestali su skupa sa azorskom anticiklonom koja je takvo vrijeme podržavala. Već duže, nema pravila ni ponavljanja ciklusa u prirodi, kakvi su se ponavljali ne tako davno. Sad je svaka godina priča za sebe i prepušteni smo milosti i nemilosti sve hirovitije prirode. Sve to govori o jednoj drugoj stvari, a to je realnost da smo se pokakali globalno i da ćemo sada i ubuduće snositi posljedice tog bezobzirnog ponašanja. Prosječan hrvat ne razmišlja previše o tome, niti prihvaća teret globalne odgovornosti, ali lako je dokazivo da smo se popiškili i u vlastitu teću. Nećemo ići previše u širinu, već ćemo se držati onog što nas ovdje veže- mora.
Nakon bure oko zerp-a, na moru je zavladala bonaca, kao i prije toga. Ispada da je sve u najboljem redu. Sam je zerp prostituiran na tipično naš način (ne da ćaća svoga dila), bacanje predizborne ješke, puno vike, busanja u prsi, a zatim nesnosno laganog skidanja hlača. Izostala je strategija, požrtvovni rad, od političkog do znanstvenog. Jeste li čuli (osim trajno zaštićenog drozda, koji je toliko gospodarski važan, da ga 95% pučanstva uopće ne raspoznaje) da se spominje prelov bar jedne vrste u moru i njena ugroženost. A jeste li igdje pročitali da se do daljnjega obustavlja ribolov pojedinim alatom, jer je vrsta koju lovi pred istrebljenjem. Niste!? E, onda i nećete, sve dok dotične vrste ne nestane i dok ne počnu plakati oni koji su je izlovili! Do tada, ispada da je u moru sve u najboljem redu.

Shvaćate li zašto nas sa ZERP-om i našim ekološkim namjerama i nisu baš shvatili ozbiljno. A kad smo kod pitanja, ajmo postaviti još koje! Da li ste primijetili koliko je ove godine opao broj liganja? Ustvari, jeste li primijetili kako se svake godine lovi otprilike dvadeset posto manje nego godinu prije? A jeste li uočili da nema gofova, jedne od najbrojnijih riba!? Kad ste ulovili šampjera, pagra ili škarpinu tunjom zadnji put? Kad ste zadnji put vidjeli ražu na peškariji!? Hoćemo dalje nabrajat? Bolje ne!
Prije tri godine „znanstvenici“ su počeli na zahtjev zavoda za zaštitu prirode pisati „crvenu knjigu morskih riba“, koja koliko mi je poznato još nije ugledala svijetlo dana. Po takvim uradcima kasnije se ravnaju ministarstva pri zaštiti pojedinih organizama. Tu se odmah vidi učinkovitost birokracije, znanstvenika, institucija i revnost kojom pristupaju poslu. Ako im treba četiri godine da selektiraju ribe po kriteriju ugroženosti, pa dokle ta knjiga izađe, pa dok netko odluči poduzeti nešto u svrhu zaštite, pa pokrene proceduru koja traje... možda se nešto riješi za desetak godina! Ajme moru, ajme onima koji od mora žive i iskreno saučešće onima što za more žive!
Prilike u moru toliko se dramatično mijenjaju da se već ovog trena zakasnilo s poduzimanjem mnogih mjera u svrhu očuvanja ribljeg fonda i bioraznolikosti. Za pet, deset godina, dok se pokrenu kotačići birokratčića, vrijedi ona stara „tko živ, tko mrtav!“. Ispada da cijeli taj lanac postoji samo radi sebe i svoje egzistencije, a ne radi mora. Kako uvijek ima i dobrih ljudi, možda bi netko nešto i napravio, samo može dobiti po glavi. Možda se zamjeri kakvom lobiju, jer oni su stvarni gospodari mora. Građevinski, tajkunski, naftni i tko zna još koji lobi, potiho podređuje more, otoke i otočiće svojim apetitima. Dok oni rade tiho, najbučniji je ribarski lobi. Organiziran je iz nevolje, prisiljen da se jedino tako odupre borbi sa slijepom birokracijom. Djeluje u pravcu zaštite ribara, samo s jednom ne baš malim nedostatkom. Ne djeluje u pravcu zaštite mora, osim onda kad lobiraju da se smanje prava drugima, sa svrhom da bi njima bilo više. To je strategija kratkog daha. Radi socijalnog mira, država im neprestano popušta, čineći trenutno uslugu, a dugoročno katastrofu.

 

Ako znanost konstantno i neovisno ne prati stanje ribljeg fonda, već je on samo u raljama ribara i politike, brzo će biti progutan. I dalje ćemo biti samo svjedoci jedne devastacije, sponzorirajući je kupovinom molića veličine gavuna i škampi manjih od skakavaca. Činjenica je da je tehnika ribolova toliko uznapredovala, da se more odjednom čini jako maleno. Kažu da su vitlo i frižider upropastili more. Treba tu dodati i brodsku elektroniku kojoj ništa ne može promaknuti, a i industriju ribarske opreme koja sve to prati. Rezultat svega toga je prekomjeran lov, i nakon toga pad ulova i nestanak pojedinih vrsta. Da tragedija bude veća, ulov je postao toliko predvidiv, jer u osiromašenom moru više nema iznenađenja. Kad se desi neki specifičan ulov, onda je to vijest. Da bi se ulovilo štogod malo boljeg, svaki kočar zna da treba riskirat i ogrebati se o kakav šporak teren, uz brak, proć blizu u karti sinjanog zadiva, uletiti u kanal kad je prilika.

Težak je to posao i vjerojatno bi svatko od nas da se bavi njime slično razmišljao. Ondje gdje ne ide koča, vuče migavica. A u moru se sve zbraja, samo je rezultat sve manji i tanji. Uzmimo za primjer već spomenute lignje. Nekada su bile redovita kočarska lovina, što već poodavno nije. Što god koče prilaze bliže brakovima i kanalima, što god je više mreža stajaćica u moru, što više migavica vuče, manje je mjesta za lignju. Jaja položena u uvalama, podnožju brakova, dalje u zoni kočarenja ili pričvršćena na mreže stajačice, izgubljena su. Ogromna energija rasuta uzalud. Područje života i mriješćenja sve je manje i manje. Nasuprot tome, uz sve opasnosti koje ih vrebaju u moru, broj lignjolovaca se svake godine povećava. Zna li se da su glavonšci skupina organizama koja ima kratki životni ciklus, brz rast i veliku moć reprodukcije, trebalo bi se malo zamisliti. Sjećate li se priča od prije samo petnaestak godina u kojima su akteri lovili po sto i više kilograma za noć. Neka to danas ponove!
Pogledajmo situaciju s tunama. Migracija riba je stara koliko i život u moru. Još ima tunara s kojih se izviđalo kad će tune ući u Bakar, Novigradsko more i druga mjesta. Odavno nitko ne izviđa. Tu više ne dolaze! Zašto!?
 

Pošto nema službenog objašnjenja, pokušat ću kao laik dati sliku. Usporedimo put riblje mase s kralježnicom, gdje se pojedina jata poput rebara granaju u određena područja. Ribe su ulazile gotovo svugdje gdje im je odgovaralo, zadržavale koliko im je njihov sat određivao te nastavljale dalje svojom putanjom. Kad bi se pojavile u zaljevima, dio bi se ulovio, dio bi se spasio te u slijedećem ciklusu opet vraćao nazad. Međutim, jačanjem alata i presijecanjem putanje cijelih jata, daleko od ciljanog mjesta, presijecano je jedno po jedno rebro. Nema se više tko vratiti. Nema više slika tunja u zraku po dužobalnim brakovima i uvalama. Ostala je samo kralježnica koja prolazi dalje obale, ali i ona ima spondilozu. Ipak, uslijed ribljih kolebanja i sramežljive zabrane, rezultata ima. Čini da ove godine ima više tunja u odnosu na par godina prije.

Slično je i s gofom. Riba koja je u izobilju superiorno plivala duž velikog dijela obale, devastirana je lovom posebno konstruiranom mrežom plivaricom. U samo desetak godina gofomorci su im posve ušli u migratorni tok i redovito ih zaskočili u svakoj uvali gdje bi došli na mriještenje. Zapasali bi ih jednom, pa još jednom... dok god bi bilo traga od njih. Umjesto produženja vrste, otišli su u nepovrat. Presjekli su i rebra i kralježnicu. Ove godine se i oni tuže, šire ruke i sliježu ramenima- nema gofa!
Čemu dalje nabrajat ludar i milione kilometara mreža isparceliziranih na morskom oranici koje gotovo da se ne vade iz mora. Prisjetimo se prijašnjeg zakona u kojem je pisalo da se mreže ne smiju držati u moru iza devet sati, a bila je određena i ura prije koje se nisu smjele bacati. A da usporedite ulov mrežama od prije tridesetak godina i danas, ispada da je onda više lovilo dvjesto metara, nego danas dva kilometra. U tome je tragedija današnjeg ribarstva. Nedostatak ribe se nadoknađiva povećanim ribarskim naporom, a rezultira još većim smanjenjem, sve do devetog kruga pakla. Duboko smo zašli u tu vražiju spiralu pohlepe, teško se okrenit i probat izvuć nazad. To je teži put, put odricanja, smanjenja, forsiranja selektivnih alata, zaštite... Pod zaštitom mislim na pravu, dosljednu zaštitu, a ne ovo sadašnje podilaženje jednima na teret drugih ili nacionalne parkove pune sinjala, u kojima neki ne smiju ništa, a neki mogu što hoće. Pa je li to žalosno da na više od 4000 kilometara obale, nema ni jednog posve zaštićenog, malog, najmanjeg područja bez ribarenja, gdje bi se organizirano plivalo i ronilo s ribama, mjesto gdje bi se moglo vidjeti kako more funkcionira bez uplitanja čovjeka. Da vidimo što nam ovo more može dat i onda usporediti s ovim što smo od njega napravili. Bojim se da mnogima ta usporedba ne bi odgovarala. Ovako se svijest čovjeka prilagođava novonastalim okolnostima i prihvaća nove realnosti.

Žao mi je i onih ribara koji se stoljećima bore s morem u nevelikim brodicama, kombinirajući razne udičarske alate, loveći vršama, peškafondima i drugim alatima. Njihovo vrijeme prolazi. Teško je postalo sakupiti komercijalnu količinu ribe na takav način. Prisiljeni su ići na najdalje moguće pošte, po najgorem moru u najmanjim brodovima. To, pomalo romantično ribarstvo izumire. Zašto!? A zato što se u moru sve preklapa! Ako je netko zapasao vagon gofova na Svecu, normalno je da panule onih što love udicom ostaju prazne. Ekstremna dobit pojedinaca, rezultira propašću drugih u lancu. Međutim, svi se vode kao ribari, oni u brodiću od šest metara i biznismeni koji imaju cijelu flotu što za njih danonoćno radi. A pojedinac uvijek gubi utrku s industrijom. Gubi je i more, jer mu treba odmora, a nitko mu ga ne da.



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel