pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

O MORU


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

PALAGRUŽA - POSLJEDNJA PRAVA LOVIŠTA

 

Svakim danom za ribom je potrebno ići sve dalje i dalje. Dokle i dokle tako?

Lovi li se šta?
Slabo! Pokoji zubatac, a gofa nema pa nema...
Love ga na Palagruži!
E, pa!?
Triba ić na Palagružu...
Stvarno!?
Je, je, dobro se lovi... ubili su ih nekoliko puškom... priko dvadeset kila...
Kažeš na Palagruži!?
Je...
Triba ić!?
Je...
A je si li ti ikad bija na Palagruži?
Nisam.

Toliko me iziritirala ova priča, koja se sve češće ponavlja, da se pitam tko je u njoj lud!? Moj sugovornik ili ja!? On zato šta mu je najnormalnija stvar potegnit u onaj izbačeni crveni granični kolutić s karte Jadrana, u kojem usput nikad nije bio, ili ja kojeg palagruški gofi uopće ne interesiraju.
 Nedugo zatim, drugi me sugovornik ješkao sa tajnom poštom, pokazujući mi snimke na kojima se naziru mrcine, strasnim šapatom pričajući o količini ribe koja tuda pliva, zaklinjući i mene i sebe na nošenje tajne u grob. Nakon što sam pomno pregledao slike, slavodobitno me pogleda i reče: priznaj da si se napalija!
Koliko ima do tamo?- upitam.
Pogledamo malo po karti, kad ono oko osamdesetak milja.

Pa i nisam se baš napalija - odgovorim sa zadrškom.

Ma kako nisi!? Pa je li te bar zagolicalo!?

Šta smo dalje o tome razgovarali, interes mi je opadao, dok su svi te podaci lagano završavali u onom dijelu mozga, uglavnom namjenjenom zaboravu.
 
 

Onda osjetim onaj pogled, pogled pun upita, začuđen zbog izostanka adrenalina kod mene. Tada sam mu se unio u lice te pogledom i tihim ali odlučnim glasom cijedio njegovo oduševljenje.

- znaš, kad bi isplovio odavde, eno tamo priko puta... tamo je bila prva pošta. Tu, na vratima od kuće, uvatija san gofa od 15 kila. Vidiš li tamo... malo dalje, tamo je pošta za zubace, za njon ide treća isprid mista. Na onom otoku s južne strane... gofi, na braku malo dalje, zubaci... Pogledaj! -Uprem prstom na kartu- svaki ovaj brak, svaki ovaj otočić... svaki je bija dobar... i za gofa... i za zubaca. A vidiš ove vanjske brake... e tu su se lovile najveće beštije. Bilo je dana kad nisi moga panulu razmotat, a već bi se riba bacila... zato mi nemoj spominjat Palagružu i neke misteriozne pošte, jer sve šta raste tamo, raslo je i tu! Čak i bolje! I ako ovdje ne mogu ulovit, oko Žirja do Kornata, onda me ne interesira ništa!

 

 

Nastao je tajac. Moj se sugovornik zamislio. On pripada suvremenoj vrsti podvodnih ribolovaca, koji u brzim gumenjacima gutaju milje do pošte, rone dokle mogu i zatim gutaju milje do kopna. Ne žive na moru, ne spavaju i ne bude se s njim. Slabo se i druže. Najčešće ih vidite kako sami u ronilačkom odjelu nestaju prema točci na horizontu. Skroz drugi svijet.
Međutim, kako život u moru kopni, sve je življa utrka za ribom svih vrsta ribolovaca. Dovoljna je vijest da se negdje nešto pojavilo, pa da se krene. Kao po onoj s pazara „ajmo svite, još malo pa nestalo!“. Ni cijena goriva, ni udaljenost nisu prepreka ako se nasluti zgoditak. Počela je gužva oko posljednjih pravih lovišta. A u gužvi postaje tisno, počinje gurkanje i naguravanje, svak svakome smeta, pa počinju iskrit svađe.
Globalizacija je zahvatila i ribolov. Ostavlja se domicilno područje i plovi se za ribom. Kad se očiste pojedine pošte, traže se nove i tako unedogled. Da je Palagruški prag isprid Splita, recimo na mistu Brača, malo bi se na njemu tko danas zaustavlja. Ne bi imao zašto! Samo udaljenost, slaba naseljenost, negostoljubivost i loše vrijeme čuvaju te posljednje prave pošte. A oni koji odavna na njima love, složit će se da i one nisu ni blizu što su bile. Što god pritisak na njih bude veći, one će duže živjeti od stare slave, ponekim bljeskom podsjećajući na nekadašnji sjaj. Što god manje budu mogle dat, slabije će se ljudi na njima trpit. Oni šta tamo traže kruh priko oka će gledat na one šta im ga „kradu“.
Zato me gofovi na Palagruži ne zanimaju. Neću ići tamo, ustvari otići ću radi izazova divljine, posjeta tom dalekom škoju, ali ne radi gofa. Ono što bi nas svih trebalo zanimati je kako vratiti i sačuvati život mora u svojoj blizini. To bi nam trebao biti cilj, a ne trčati po moru za posljednjim ribama. Samo, nije to lako. Naš je mentalni sklop zajeban. Nema urođenu samokritiku, nego samo kritiku. Takav je da svatko vidi krivca u onom drugom, i za sve krivi druge, isključujući svoju odgovornost iz svega.
 
Tako su za odumiranje mora poponičaru krivi kočari, roniocima zagoničari, zagoničarima sportaši, sportašima migavičari, a onom starom šta po cili dan vata hobotnice, ne puštajući ni one najmanje šta stanu u bićerin, njemu su svi krivi! I šta će on puštat, kad će drugi ulovit! Tren kasnije će se zaboravit, pa će počet pričat o tome kako je prije ulovija u dvi, koliko sad u dvadeset...a onda s gorčinom počet psovat sve krivce u lancu, ronioce, kočare, kupače i gliseraše...Naš je mentalni sklop zajeban. Nema urođenu samokritiku, nego samo kritiku.
Tako su za odumiranje mora poponičaru krivi kočari, roniocima zagoničari, zagoničarima sportaši, sportašima migavičari, a onom starom šta po cili dan vata hobotnice, ne puštajući ni one najmanje šta stanu u bićerin, njemu su svi krivi! I šta će on puštat, kad će drugi ulovit!
Tko će shvatit taj mentalitet!? Pa nismo psihijatri! Ipak, kad sljedeći put na stihove „nek ti kušin bude stina... al' Hrvatsku sine voli“ zapivate i dignete ruke u zrak, sjetite se da je i more Hrvatska, a i da su ribe naše, pa ako ste kadri spavat sa stinom pod glavom, možete i za more štogod napravit. Krajnji je tren!



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel