pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

O MORU


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

KOMARČA - ZLOČIN BEZ KAZNE

 Vrijeme divlja već petnaestak dana. Fortunal bure, smjenjuje fortunal juga, nevjerovatnom brzinom. Vjetrovi šibaju, tmurno je, kiša pada. Vrime za stat doma i ne izlazit iz kuće. Lani se u ovo doba još moglo kupati.
Prošlo je petnaestak dana od događaja o kojem ne mogu prestati mislit, događaja od kojeg mi se zagropalo u želudcu. 03.11.2007, vrijedni su ribari, pokraj otoka Dugo u šibenskom akvatoriju, zapasali i izlovili nešto manje od vagon komarči. Nikad Jadrija nije vidjela takvog prekrcaja. Komarče, kakve ribolovci jako rijetko viđaju, ili ne viđaju uopće, po dvije u kašeti, dugo, dugo su prekrcavane iz broda u hladnjaču. Dugo prekrcavanje komarči sa Dugog. Može li netko izračunat koliko je to riba!? Očevidci kažu da im trbusi, nabrekli od ikre, samo što nisu pucali. Špekulira se da se prodajom zaradilo oko milijun kuna. Nakon par dana vrijedni ribari su pronašli još jedno jato, manje. Ono je palo tiše.
Svjetina kao svjetina, mnogima oči sjaje od pomisli na toliko riba, od pomame za novcima. Ribolovcima koji danima čekaju ugriz te plemenite ribe, kao i meni samom, zagropalo se u želudcu. I nikako da se odgropa. Svatko tko zna kolika je šteta počinjena tim lovom... mora se osjećeti loše. Svatko tko je nakon višednevnog lova uhvatio jednu li više tih prekrasnih riba, zbog ovoga, mora se osjećati loše. Svatko tko voli more i prirodu, a da o ribolovu baš ništa ne zna, mora se osjećati loše. Mora mu se zagropat u želudcu, jer napravljeno je ubojstvo mora! Ubijen je život cijele populacije matica komarči šibenskog kraja, odjednom, u jednom danu! Vagon! Lokomotiva teško kreće i nestaje u daljini, a iz zadnjeg vagona vire repice komarči, dok se iz kantuna cijedi sukrvica, sluz i mliječ. Pridružuje se vagonima gofova, tuna, srdela, inćuna... ulovljenih u mrijestu. Iz Jadranske morske stanice, tko zna gdje dalje ...
Svatko tko je loveći udicom osjetio radost ulova jedne prave komarče, zna koliko se to rijetko događa. Zna kako se primjerci preko par kilograma veoma rijetko love. Zašto? Zato što smo prokletom pohlepom isisali najveći dio života u moru.

Zato što je riba postala pametna i oprezna, radi nas. Mijenja staništa, mijenja navike, drži se podalje od čovika. Zna da joj nećemo donijeti ništa dobro. Ali dođe vrijeme za razmnožavanje. Dođe vrijeme kad je svaki stvor u prirodi blesav, neoprezan. Tada nagon potisne oprez.
Tko zna odakle se sve te komarče doplivale, da bi se baš kraj Dugog okupile i produžile vrstu. Tko zna koliko već desetljaća, stoljeća ili tisućljeća to godišnje okupljanje traje. Nitko!? Koje su sve zamke izbjegle, da bi tu stigle!? Trebale su napravit najprirodniju stvar na svijetu, produžiti vrstu. Trebalo im se maknut. Obustavit bilo kakav lov, dat im vremena. Dat im mira. Ne smetat. Neka obave svoje, raziđu se, nek ih prođe strast... a poslije, tko koga prevari... i uvijek bi ih bilo!
Nekad se poštovao život! Postojale su zabrane, regule, svijest... alata i ribara je bilo mnogo manje. Manja je bila i pohlepa! More je svejedno bilo ranjivo, i od ovakvih se rana oduvjek teško oporavljalo. Sjećam se kad su zapasane četiri tone komarči u Kaštelima. Nikad se više nisu oporavile. Prošlo je više od dvadeset godina. Na Lastovu su zapasane, ali tada Lastovci nisu zamalo pobili ribare. Došli su im u njihov vrt i sve odjednom pobrali, ne razmišljajući od čega će oni živit. Idu dalje. Poberu vrhnje i traže novo, od otoka do otoka, od vale do vale... imaju po obali i riblje izdajice, koji će odati prisutnost ribe za nekoliko komada ili dio lovine, već koliko se tko zna prodat. I sve ih je više... nitko više nema strpljanja lovit pomalo.
Tako, dok su komarče bile zaokupljene predigrom, mučki su zapasane mrežom za lov palamida i cipala, jer za ovakav lov komarči nikakva mreža ni dozvola ne postoji nigdje na svijetu! Ali koga briga za to! Sankcija nema, lovostaja nema, zaštite nema... Svijest!? Savjest!? Koga je u ovoj zemlji banana uopće briga za tamo neke komarče, koje su, gle čuda, neki prije nas nazvali, kraljicom riba! Nikoga!? E zato su ih izlovili u mrijestu, jer tako je najlakše. Sve odjednom i zauvjek! Ubili su more, napravili zločin protiv boga i prirode! 
Zbog tih komarči vrime divlja! Vitrovi pušu, smjenjuju se jugo i bura. Priroda divlja i žali za sobom. Žali za tim što joj radimo. Liže bolne rane. Jedino fortunal vitra i nevrime,

može spasit neka druga jata u mrijestu. Za sve se Priroda mora pobrinut sama, jer mi smo tu, samo za uzet! Ajmo okrenit stvari naopako! Zašto komarče produžuju vrstu? Zbog sebe, ali još više zbog nas. Da mi imamo šta loviti i jesti. Zbog nas! Njima je lakše da ih nestane. Ono što smo napravili od njihovog svijeta je za nepoželiti nikome. Riba mora neprestano biti na oprezu, nailazi na gomilu zamki i čim se malo opusti... strada! Priroda nam pokušava osigurati hranu i budućnost, a mi je ubijamo. Svaka ta izlovljena neizmrještena matica, vrijedi više od ribara koji ih je opasao, jer ako on koji od mora živi svjesno ubija to isto more, treba mu zabranit da mu se zauvjek približi. Proklet je taj novac, zarađen genocidom i nitko se u njemu neće usrećit. Prokleta je i država koja ne štiti naše zajedničko dobro, naše blago, već daje blagoslov ubijanju mora. Neće se ni u njoj narod usrećit. Ni morski, ni kopneni.
I pustija bi od muke i gnjeva suzu. Zaplaka bi za komarčama, zaplaka bi za našom dicom! Da, da... za dicom! Sva ta neizmriještena ikra, šta je završila u hladnjačama, ikra je naše dice! To su bile njihove komarče! To je bila njihova budućnost! I zato me je strah. Strah me da kad ovo bezumlje i ubijanje mora dođe svome kraju, kad prokletnici ulove sve i počnu se čudit kako ribe nema, naša dica neće imat veze s prirodom. Neće moć ulovit, neće moć pojest svoju ribu... A čovik je lovac... to mu je u genima. Zato žalim dicu! Kad nestane lovine, slutim da će se počet loviti međusobno... A hoće li se međusobno jesti!? Nadam se samo da to neću doživit!



 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel