pixelpixel
pixelpixel
pixelpixel
pixel
pixel
pixel
O BRODU
RIBOLOV
PRIČE IZ RIBOLOVA
O MORU
APARTMANI
KNJIGE
OSTALO

O BRODU


TRAŽI

APARTMANI

 


 

pixel

Manikela bez mane


Plovidba broda počinje u glavi brodograditelja. U njoj začeta ideja proklija, raste i stalno se razvija. Misli miluju bande, prate skladne linije, skaču s kuverte u kabinu,... i stalno se vraćaju. S vremenom počnu pritiskati, opsjedati moždanu koru, kao da žele van. Prvo idu na papir ugrubo, zatim finije, na kraju razrađene u detalje. Pritisak tu ne prestaje, već jača, jer sve zamišljeno i nacrtano treba sprovesti u stvarnost. Tu počinje riješavanje beskrajnih sitnica, pri nastojanju da

se što bolje napraviti brod ali i što manje zakomplicira izrada. Zamišljeno i napravljeno na kopnu, u moru zna biti skroz nešto drugo. Iz problema u problem, sitnicu po sitnicu, rađa se brod u teškim mukama brodograditelja. Po danu radi, naveče misli što će raditi sutra. O svakoj letvici na modelu, promisli deset puta prije nego što je pričvrsti.

 

Kad postavi kobilicu, pa kad se počnu nazirati konture, brod postaje opsesija koja izvlači svu kreativnu energiju. Sve svakodnevno, sve obično odbacuje se, osim lude, opsesivne predanosti radu. Nju mogu razumjeti samo ljudi koji su sami prošli sličnim putem, putem ostvarivanja vlastite ideje. S tim mislima počinjem priču o „Manikeli“ -poduzeću za proizvodnju i popravak brodova, i njezinom vlasniku Bobiju Pavloviću. Priča o Manikeli je ustvari priča o Bobiju i njegovoj strasti

-brodogradnji. Ona se ne zasniva samo na biznisu i profitu, poput mnogih ostalih iz struke, već ima nešto više od toga. Firma je stara dvije godine, ali je brodogradnja počela davno, tridestak

godina ranije u maketarskom klubu „Mornar“. Dok je majka nakon povratka s posla plutala u zasluženom popodnevnom snu, Bobi bi joj prekopavao džepove, skupljajući za dijelove novih maketa. Vrhunac njegovog maketarstva je „Cutty sark“, četiri metra duga i dva visoka, maketa najbržeg klipera 19 st. koji je prevozio mirodije iz Indije u Englesku. Poput originala cijeli je izrađen od mahagonija, do zadnjeg detalja, ručno. Nakon mladenačkog lutanja, upušta se u malu

brodogradnju. U početku prisiljen oživljavati tuđe ideje, prvi svoj brod kompletira prije tri godine. Naziva ga „Betina 490“ po mjestu iz kojeg vuče korjene, mjestu koje oduvjek živi s brodogradnjom i brodovima. Ideja vodilja mu je jednostavna- napraviti savremen brod sa odlikama drvenog (čvrst, jak, stabilan), ujedno jednostavan za održavanje i oplemenjen drvom koje godi oku ali i ima svrhu. Tako je njegov plastični guc prepoznatljiv upravo po tikovoj provi i krmenoj klupi,

površinama po kojima se bez straha gazi. Ono što se ne vidi na prvi pogled ali ništa manje važno su ukrute i pojačanja, zavidna debljina laminata koje se ni veći brodovi ne bi posramili, najkvalitetniji materijali za izradu te zaštita unutarnjih površina. Vrijedi znati i podatak da brodica opremljena, bez motora teži oko 450 kg. Nazvan je plastičnim brodom drvenoga srca, upravo zbog svoje robusnosti i tradicionalnog duha. Sve je više kupaca koji u ovaj brod ugrađuju unutrašnje motore. U toj verziji dolazi i krmeni spoiler.

 

 

Nakon Betine 490, slijedeći proizvod je pomoćni čamac „Murter 295“ koji je doživio seriju od samo desetak komada. Odnos uloženog rada i materijala skoro da se izjednačio s prodajnom cijenom, tako da se od njega odustalo.

Dragulj koji je u pripremi, brod koji se rađa i o kojem će se duž Jadrana tek pričati je „Betina 600“. Poludeplasmanac, skladnih linija razvija se polako ali sigurno. Na tragu dalmatinskog guca, ispod vodene linije

optočenog spoilerom mekih linija, razvedenom provom i prostranom, blago zaobljenom krmom već sad, u izgradnji plijeni pažnju.

U kategoriji poludeplasmanskih brodova od 6 m konkurencija i ponuda jača iz dana u dan.

 

Nije ni čudo jer to su brodovi dostupni „običnom smrtniku“ iz kojih se najbolje može doživiti more. Dvije do tri osobe mogu prespavat, lovit, kupat se, pripremit kakav obrok i pritom biti relativno brzi. Njihova maksimalna brzina je oko 20 čvorova, ali i duplo manje je već pristojno. Naravno, sve ovisi o snazi ugrađenog motora, ali moje iskustvo je da ovom tipu plovila nekako najviše odgovara brzina oko 12 čvorova. Tko misli da je to sporo, vara se! S druge strane održavanje takvog

broda kao i trošak goriva nisu prevelika stavka. Plovilo ove veličine ne zahtjeva posadu, već možete isplovite kad želite. Zbog ovih nekoliko razloga, tržišna utrka u ovoj kategoriji još će se zaoštriti.

 

Kvaliteta izrade, osmišljenost svakog detalja, maksimalno iskorištavanje prostora uz privlačan dizajn, aduti su koji će odlučivati kod kupaca.

Zato Bobi radi polako i predano na svakom dijelu, pod motom: sve što se bolje napravi sad, lakše će biti poslije. Konkurencije se ne boji jer kupci već staju u red. Planira se proizvodnja dvanaestak šestica godišnje ili jedna mjesečno, bez nervoze, panike i velikih reklamacija. Uostalom, posao koji se voli i radi cijeli

život, ne može se raditi na brzinu. U popodnevnim satima, kad posao zvanično završi, kad radnici i kupci otiđu, Bobi ostaje sam. Tada se predaje oživljavanju ideje o brodu s onim istim žarom malog dječaka iz „Mornara“, i ne žuri!

 

Tona




 Broj posjeta od 12.04.2011.

pixel
pixelpixelpixel
pixelpixelpixel